Nevjerojatno je koliko je kratkotrajno ljudsko pamćenje. Evo recimo Josip Juranović izvali da nikad nije imao problema, a u kontekstu situacije koja se dogodila Marku Livaji u Rijeci.
- Bio sam u Hajduku pet godina, živio sam u Zagrebu... Nikad nisam imao takvih problema, ni kada sam igrao u Rijeci, bile su Juranovićeve riječi.
A 2016. je bio napadnut u Zagrebu. No, zaboravio čovjek, čini se.
No nije to ništa prema onome što je zaboravio hrvatski izbornik Zlatko Dalić. A od njega bismo to najmanje očekivali, čovjeka koji često hodočasti u Međugorje. Bar bi on morao znati kakvu je pogrešku napravio svojedobno lik po imenu Poncije Pilat. Osudio je sredovječnog Nazarećanina na smrt, poslao ga na križ i umjesto živog neprijatelja, dobio mučenika koji mu je zadavao više problema nakon raspeća, nego prije.
Zar je doista moguće da u toj priči izbornik Dalić, ali i ostali čelnici nisu vidjeli paralelu s Livajom? Umjesto da stanu uz svog igrača, oni su sagriješili, ne mišlju, ne riječju, ne djelom, već propustom. Dalić kao Petar, u ovoj situaciji. Zatajio je Livaju na treningu, pa drugi put do kraja dana, a treći sutradan ujutro... Simbolika je još veća, 11 igrača u prvoj momčadi plus Dalić izbornik, kao 12 apostola.
Imamo i Judu - Juru. Josip Juranović samo je odmahnuo rukom, kao njemu se to nikad nije dogodilo. A jest. Eto ‘apostola‘ koji je izdao Marka.
A svi skupa su ga pretvorili u mučenika, sasvim sigurno u očima navijača Hajduka, Dalmatinaca. Stvorili od njega bezvremenski brend. Da ova groteska bude potpuna, u nju se uklapa skorašnji posjet reprezentacije Vatikanu, 9. lipnja će biti na audijenciji kod pape Franje u Vatikanu.
Njihov grijeh, njihov grijeh, njihov preveliki grijeh.
Mir s njima.