StoryEditorOCM
SportNOGOMETNA LEGENDA

Stojan Fabijan (77) ne propušta niti jednu utakmicu NK Zemunika na Lužinama: "Da smo mi imali ovakve uvjete, gdje bi nam bio kraj?!"

Piše Ivica GJERGJA
7. studenog 2022. - 22:20

Unatoč tome što ima 77 godina života Stojan Fabijan, zemunička nogometna legenda, svake nedjelje kada nogometaši NK Zemunika igraju prvenstvenu, kup ili prijateljsku utakmicu, sjedi na tribini, često i na počasnom mjestu kod svlačionica nogometaša na kultnom igralištu Lužinama. A Stojan je, ili kako ga popularno zovu Stole, to je i zaslužio. Svi mladi mu se dive.

U životu, iako su u doba njegova tinejdžerstva prilike bile puno drukčije, on bi svakodnevno imao svoju „dnevnu dozu nogometa“ jer bez nje nije mogao. Naime, kada bi ga roditelji poslali da nešto uradi ili pak donese iz polja, iskrao bi se i otišao sa svojim vršnjacima igrati na male branke i tek onda otišao gdje su ga poslali. Nogomet je ubrzo postao njegov život, glavna rutina, pa je 60-tih godina prošlog stoljeća kao nadareni 15-godišnjak, učenik Industrijske škole u Zadru, rano počeo igrati u seniorima Zemunika.

Zemunički dres nosio je dugo, sve do 1976. godine kada se razbolio i morao na operaciju te je prestao igrati. Kada smo s njim malo porazgovarali o nogometu, ali i NK Zemuniku, nismo ga mogli zaustaviti jer sjećanja naviru kao slapovi.

- Majko moja kakve uvjete naši dečki imaju sada. Ali neka, meni je jako drago i trebaju ih imati. Bio sam jedan od prvih, dakako uz moje sumještane i ljubitelje nogometa da se igralište napravi ovdje u Lužinama. Vidite li vi ovo, ovo je Wembly! Meni sjećanja naviru, a kroz njih i sada vidim moje suigrače s kojima sam igrao za Zemunik, mada ih je sada dosta na drugom svitu. Ne mogu se svih sjetiti, bilo je dosta utakmica koje smo odigrali, no jedna mi se urezalau sjećanje. Ne mogu da se ne sjetim kada smo 1972. godine na Arbanškom igralištu, pored današnjeg kolodvora u Zadru, igrali kup susret sa Zlatnom lukom. Pobijedili smo ih sa 6:0. Bio sam među boljima i postigao dva zgoditka vrataru Tomi Smoliću. Meni su specijalnost pored duplog pasa i driblinga bili slobodnjaci. Uživao sam ih izvoditi, rijetko se dogodilo da bi mi golman obranio udarac, kada god sam tukao, pogodio bih jer sam imao jak i izrađen udarac. Pored velikog nogometa igrao sam i mali, u MNK Wirginia se klub zvao Fabijana. Nitko nam nije mogao ništa, gdje god bi se pojavili na turnirima osvojili bi ga. Ne znam koliko sam golova postigao nisam vodio statistiku, ali sigurno mnogo, govori nam Stojan Fabijan.

Niste igrali samo za NK Zemunik, nego i druge klubove podsaveza Zadra?

- Nosio sam dres Borca iz Smilčića, tamo su me mještani obožavali, a ja sam im zauzvrat svojim golovima donosio pobjede i radost. Tu mi je bilo jako dobro, samo je malo trajalo zbog toga što sam mora na operaciju koljena. Pored Borca bio sam i u Dalmatincu iz Crnog. I tamo sam ostavio dubok trag, stariji me se žitelji dobro sjećaju i njima sam priređivao nezaboravna veselja i druženja nakon utakmica. Gdje god sam igrao bilo mi je lijepo i dobro.

Ipak, NK Zemunik je iznad svih?

- Da! Moj NK Zemunik je jedan i jedini, za njega sve, on i kad gubi, najbolji je. Kad se sjetim mojih suigrača, Boška Kasapa, Mirka i Jovice Kosovića, Berislava Grozdanića, Jakova Pinčića, Jose i Jerka Biloglava, Vaska Kalapaća i mnogih drugih, neka mi oproste oni što ih nisam spomenuo, star sam ne padaju mi na pamet, imam poseban osjećaj. S njima sam prošao dosta lijepog, no sve je jako brzo prošlo, kao i život, a ostala su samo sjećanja i uspomene. Volio sam igrati s Berislavom Grozdanićem, to je jedan pilot koji je radio na Aerobazi (vojni aerodrom Zemunik), a igrao za nas. Njegov i moj dupli pas je izluđivao protivnike, kada smo nas dvoje igrali, pobjeda je bila sigurna.

Zemunik nije dobro igrao na posljednjoj utakmici u Lužinama.

- To me boli, ali ja vjerujem u ovu mladost, a i ne možeš uvijek biti najbolji. Tek su ove jeseni ušli u ovo ligu, vjerujem da će biti iz utakmice u utakmicu sve bolji i bolji te da će pružati dobre utakmicei doći do pobjede.

Zemunik bez Fabijana ne može?

- I prije mene dres Zemunika oblačili su mnogi Fabijani, a nakon mene dosta dobrih igrača među kojima je i moj sin Tomislav. Bio je izuzetno nadaren, ali ga je ozljeda spriječila da napravi bolju karijeru. Rekao bih, ne pada jabuka daleko od stabla. Moj unuk Šime, Tomislavov sin igra u Zemuniku i on mi je nešto „rovit“. Moj unuk od kćeri Ivane – Bebe, Bruno Burčul standardni je stoper u juniorima NK Rijeke. Mlađi sin Ivan je predsjednik NK Zemunika, pa mogu reći da smo u potpunosti nogometna obitelj.

Dugo ste u nogometu, preko 60 godina, pored pobjeda, uspomena i sjećanja što se događalo u nogometu van terena?

- I stariji Zemuničani sjetit će se dva krasna čovjeka koji su radili kao obućari u tadašnjoj zadruzi. Marko Jermen i Frane Gjergja, oni su nas nogometaše podržavali u svemu. Kod njih je bila „butiga od baluna“, tko god bi od nogometaša, ali i drugog svita došao kod njih po postole, vodio se razgovor o nogometu. Oni bi nam nogometašima „kradomice“ krpali kopačke, prvo su bili veliki zaljubljenici u nogomet, a onda sve drugo. Zaslužili su spomenuti ih.

Također, naš pokojni mještani Ive Rapan, poznati vozač kamiona, kada smo 70-ih pobijedili Zlatnu luku 6:0, dovezao je bačvu vina sve nas častio, ali i pored nas svi koji su bili feštali su pili, jeli i pivali, nek se zna za gostoprimstvo Zemunika. Vrijedno je spomenuti i kako se na gostovanja išlo u zadružnom kamionu s ceradama, zajedno sa navijačima, Biograd, Benkovac, Smilčić i drugih mjesta.

24. studeni 2024 03:36