Bivši hrvatski izbornik Igor Štimac nastavio je niz velikih uspjeha s reprezentacijom Indije s kojom je već 11 susreta zaredom neporažen. Emotivno je Štimac proslavio svoj drugi naslov prvaka Južne Azije, ovaj put osvojen na domaćem terenu u Bangaloreu. Završio je pritom i na rukama svojih igrača. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju po povratku u Split otkrio nam je kako je to doživljeno u drugoj najmnogoljudnijoj državi svijeta i jesu li se s nekoliko dana odmaka slegli svi dojmovi.
- Generalno gledano ovo je ogroman uspjeh za Indiju koja već odavno nije nogometna zemlja. Osvojili smo tri trofeja u posljednja tri turnira i oborili praktično sve moguće dosadašnje rekorde. Iza nas su najuspješnije kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo ikada, najuspješnije kvalifikacije za Azijsko prvenstvo s maksimalnim brojem osvojenih bodova uz gol razliku 8:1, osam utakmica bez primljenog gola. Četiri godine smo neporaženi kod kuće, u 15 utakmica imamo 11 pobjeda i četiri remija uz gol razliku 24:4, a 11 uzastopnih utakmica smo bez poraza, imamo devet pobjeda i dva remija. Upisali smo prvu pobjedu nad Libanonom nakon 50 godina i savladan je te u potpunosti izdominiran Kuvajt koji je nanio Indiji najteži poraz na indijskom tlu od 1:9 ne tako davne 2010. godine – naglasio je Štimac.
Bio je dosta dramatično, u polufinalu protiv Libanona i finalu kontra Kuvajta pobjednika se odlučivalo udarcima s bijele točke. Podsjetilo nas je to pomalo na posljednje uspjehe reprezentacije Hrvatske na Svjetskim prvenstvima?
- Utakmice su bile odlične i publika je uistinu mogla uživati u dobrom nogometu iako nije bilo puno golova. Kazneni udarci su u pravilu lutrija, ali dosta smo vježbali. Momci su bili izvrsni kad je bilo najpotrebnije, a imamo i dva vratara koji su majstori kad su u pitanju kazneni udarci.
Suđenje ispod razine
Uspjeli ste momčad odvesti do trofeja iako uslijed suspenzija na čak tri susreta niste mogli sjediti na klupi. Kako je do toga uopće došlo i kako vam je uopće bilo raditi na taj način?
- Suđenje je bilo daleko ispod kvalitete igre i nažalost to je dosta utjecalo na emocije i reakcije. Kad vam netko kontinuirano nanosi nepravdu svojim odlukama teško je ostati smiren – pojasnio je Štimac.
Četiri godine ste na klupi Indije, i dalje imate važeći ugovor. Kakvi su vam daljnji planovi, ciljevi, prije svega na Azijskom kupu iduće godine? Spominjali ste već kako za rezultate treba više vremena za zajednički rad, kako tražite minimalno četiri tjedna priprema za Azijski kup?
- Planovi su iskoristiti trenutnu podršku i doslovno natjerati odgovorne da nam osiguraju nužno vrijeme za dobru pripremu pred Azijski kup. Dokazalo se ono što sam od početka tvrdio, a to je da možemo ostvariti rezultate isključivo ako nam se osigura dovoljno vremena za rad.
Može li se Indija plasirati na Svjetsko prvenstvo 2026., zaigrati na završnom turniru prvi put u svojoj povijesti što valjda dovoljno govori kakav bi to bio uspjeh?
- U nogometu je sve moguće, iako smo realno autsajderi u odnosu na vodeće azijske nogometne zemlje poput Australije, Južne Koreje, Japana, Irana, Saudijske Arabije, Emirata... Indija već sada gori nakon ovih uspjeha, a mogu zamisliti što bi bilo da se eventualno dogodi plasman na SP.
Bilo je govora kako bi se vašem stožeru mogao priključiti vaš nekadašnji suradnik bivši trener Hajduka Mišo Krstičević. Hoće li se to i dogoditi?
- Mišo je izuzetan stručnjak i moj veliki prijatelj. Naš bi stožer dobio puno na kvaliteti njegovim dolaskom i radim na tome da se to i ostvari.
Potom smo se malo okrenuli i domaćim temama. Vlada RH i HNS potpisali su ugovor o darovanju zemljišta za gradnju kampa. Konačno je čini se pokrenut proces izgradnje kampa HNS-a, a najavljuju se i obnove stadiona na Poljudu, Maksimiru koji su proglašeni objektima od nacionalnog interesa, odnosno izgradnje novih stadiona. Kako gledate na to, pa i s aspekta da je prošlo već čak 25 godina od kada je vaša generacija na SP-u Francuskoj osvojila broncu kada se počelo obećavati ozbiljnije poboljšanje nogometne infrastrukture do kojeg bi tek sada trebalo doći?
- Konačno se događa ono što smo čekali jako dugo. HNS i ljudi koji ga vode davno su zaslužili bolju brigu i pomoć vlade po tom pitanju, a evo konačno imamo i premijera i vladu koji su spremni pomoći. Od srca im hvala na tome!
Kako komentirate što su protiv kapetana reprezentacije Hrvatske Luke Modrića i bivšeg reprezentativca Dejana Lovrena podignute optužnice zbog sumnji u davanje lažnog iskaza, a što je proteklih tjedan-dva bila glavna nogometna tema u Hrvatskoj?
- Lakrdija. Nije čudo da našem pravosuđu malo tko vjeruje. Nisam od onih koji misle da zakon ne treba provoditi prema svima na isti način, ali ići đonom na hrvatske svetinje ponovo nakon što je ista stvar već odbačena je van pameti i pravne logike. Još jedna u nizu sramota hrvatskog pravosuđa.
Sigurno pratite situaciju na Poljudu. Kako gledate na izglede Hajduka u novoj sezoni u borbi za naslov prvaka koji se čeka još od 2005. godine u kojem ste direktno sami sudjelovali kao funkcioner i trener, odnosno u borbi za plasman u skupinu Konferencijske lige?
Hajduk u krvi
- Pratim koliko stignem jer Hajduk je u krvi, ali malo previše znam o nogometu da bi me netko vukao za nos. Ovaj model upravljanja i tiranija koja traje titulu može nažalost dočekati samo slučajno. Evo i Leko je ostavljen na cjedilu, praktično nijedno pojačanje do sada, a sezona pred vratima. Svima je jasno da bez četiri-pet dobrih igrača nema napada na titulu. Ali najgore od svega je što bi eventualnim osvajanjem titule bez srama ovaj model upravljanja prikazivali uspješnim u čemu im vi iz medija silno pomažete. Ali imajući u vidu kako je u ‘Lijepoj našoj‘ prisutno jako malo ili nimalo hrvatskih medija nije ni čudno da se modeli socijalističkog - narodnog upravljanja guraju u prvi plan i bespogovorno veličaju (ne)ostvarenja i promašene sezone. Pa sa 25 milijuna eura godišnjeg budžeta u hrvatskoj ligi i najveće nogometne neznalice bi po sili zakona brojeva jednom, bar jednom do sada bili prvaci.
Prije nekoliko mjeseci nekoć vaše dionice Hajduka prešle su u portfelj udruge ‘Naš Hajduk‘?
- Iskreno sam se nadao da će se pojaviti neka ovca i platiti realnih 150 kuna po dionici da se riješim tog balasta u svom životu. Na moju sreću dogodilo se pravo malo čudo jer teško je danas naći nekoga poput ovih iz ‘Našeg Hajduka‘ spremnih platiti trostruko više od realne cijene. Još jednom velika hvala, pravi su humanitarci, naravno s tuđom lovom.