Nevjerojatno je što čovjek u Hrvatskoj sve treba napraviti da bi mu narod konačno skinuo kapu. Najfriškiji slučaj je onaj Luke Božića, čovjeka koji je Zadar doveo do novog naslova prvaka. Puste MVP nagrade, triple-double učinci, koševi, asistencije, skokovi. U svemu prvi i najbolji. Ali opet nije dovoljno. Još mu nešto fali... Nije se rodio tko je narodu ugodio.
Istina, gledajući Luku kako igra košarku nećete ‘umrijeti‘ od ljepote. Također, vjerojatno se nijedno dijete neće zaljubiti u basket i sanjati kako će jednog dana igrati poput njega. No, zar su to primarni ciljevi ove igre? Nisu!
Košarka se, kao i svaki drugi sport, igra za pobjede i trofeje. A on je Zadru donio upravo to. Drugi naslov zaredom, peti ukupno u klupskoj povijesti. I to je vjerojatno to što se njega u zadarskom dresu tiče. A oprostio se u velikom stilu. S 19 koševa, šest skokova i devet asistencija. Utakmica prije na Gripama bila je još impresivnija: 25 koševa, 10 skokova i 11 asistencija.
Iskren prema sebi
Ali onda su krenuli komentari: „Siledžija! Samo gura u reket i iznuđuje prekršaje! Ne zna šutirati! Sve na mišiće! Anti-košarka!”... Bla, bla, bla. Hejtera je more kako to ovim prostorima i priliči. A Luka bi nam zapravo svima bez iznimke trebao biti uzor. Ne samo u sportu, već i u ‘stvarnom‘ životu.
Zvuči blesavo? Ulizivački?
Razmotrimo onda samo jednu stvar. Božić je čovjek koji je savršeno svjestan svojih (ne)mogućnosti. Bolje rečeno, prihvatio je sebe potpuno realno. Pogledao se u ogledalo i sebi priznao: to znam, a to ne znam. U tome sam dobar, a u tome nisam. A što je to ‘to‘?
I košarkaškom laiku sasvim je jasan njegov stil igre. Luka je na svoja dva metra visine i oko 100 kila težine ugradio dobar dio mišićne mase. Ilitiga, nabildao se. Zatvorio se u teretanu i očito nije izlazio dok mu silueta nije izgledala onakva kakva je danas. Jer shvatio je da je to njegov recept. Na oko možda prost i neugledan, ali s druge strane za hrvatsku ligu jednostavan i pobjednički. I što je najvažnije – sasvim dovoljan.
Novi izazov
Božić je u stanju bilo kojeg igrača hrvatske lige košarkaški ‘prebiti‘ u igri jedan na jedan. Na silu će ga ugurati pod koš, a onda spasa nema. I to je nepobitna činjenica. Uostalom, toliko smo je puta vidjeli samo u netom završenoj finalnoj seriji.
Neće zbog toga nijedno dijete vikati ‘Booožić‘ šutirajući na koš na nekom školskom terenu ovog ljeta. Ali Luku za to nije briga. Zašto? Ponovimo: jer je sasvim realan prema sebi. Svjestan je sebe i svojih (ne)mogućnosti.
Shvatio je ono što dobar dio Splitovih igrača nije. Jasno mu je da neće razigravati poput Nikole Jokića, šutirati trice poput Stepha Curryja ili šta ja znam, bilo kojeg sličnog igrača na euroligaškoj razini. Bi li ovakva igra prolazila u NBA ligi? Naravno da ne bi. No, to u konačnici i nije njegov cilj. Njemu slijede europski izazovi koji će ga sigurno natjerati na kakvu – takvu prilagodbu. Ali u suštini on će i dalje ostati ono što je.
Kad smo se već dotaknuli Amera, da je kojim slučajem ‘njihov‘, o njegovoj bi karijeri već snimali film. Netflix bi upregnuo svoje kamere. Čovjek koji je danas najbolji igrač lige i MVP regionalnog prvenstva se zamalo ostavio košarke... Srećom nije. Vrijeme je za njegov europski put. Prekasno? Možda. Već mu je 28 i u najboljim je godinama. Ipak, puno je onih koji se kunu u njegovu radnu etiku i ne preostaje nam drugo nego vjerovati da Božić još ima štošta za ponuditi.
