Za Vaterpolski klub Zadar 1952 nije neobično da u svojim redovima, u različitim naraštajima, ima i po dvojicu, trojicu – jednom čak kratko i četvoricu – braće.
Bijahu to četiri Markulina, jedno vrijeme i trojica Frakića, pa po dva Vrbnjaka, Martinovića i Antića. A sad, evo, u klubu od seniora prema mlađim kategorijama trojica su Donđivića – Roko (2002.), Luka (2005.) i Ante (2007.).
Kako je i red, prvi je u vaterpolo došao najstariji, Roko.
– E, ja sam u klubu nekih desetak godina. Zašto vaterpolo? Poslije plivanja u kojem sam bio dvije godine, pa bejzbola neko vrijeme jer je i tata bio u bejzbolu, pa rukometa, opredijelio sam se za vaterpolo. Možda zato što sam nekakav vodeni tip – uz osmijeh govori Roko Donđivić.
On je sada student na splitskom Kineziološkom fakultetu, odnedavno i član seniorske klupske postave.
– Igram na livom vanjskom, ali i prema potrebi na drugim pozicijama. I već drugu godinu radim s najmlađim našim vaterpolistima kao trener.
Dan mu je ispunjen vaterpolom.
– Treninzi s najmlađima, pa seniorski treninzi, pa malo odmora, pa studij… Želim steći zvanje trenera vaterpola, a uz ostale imamo za predavače i Nevena Kovačevića, Ivicu Tucaka. Učim, vaterpolo je moj izbor - jasan je.
Srednji brat Luka je srednjoškolac. Pohađa drugi razred Prirodoslovno grafičke škole.
– Upisao sam smjer dizajna. U klubu sam oko šest godina. Prije vaterpola igrao sam u NK Arbanasi, oko dvije godine, treneri su mi bili pok. Miško Paunović i njegov brat Siniša. Živimo blizu igrališta u Arbanasima i u početku me to privuklo, a onda sam slijedio starijega brata i otišao u vaterpoliste. Ja sam isto livi vanjski - dodaje.
Najmlađi je Ante.
– Ha, ha, ha… on je uvijek želio raditi što i ja pa je prohodao već sa sedam, osam mjeseci jer sam mu stalno bježao. Tako je zamnom krenuo i u nogomet i u vaterpolo, a poslije i u Prirodoslovno grafičku školu, on je prvaš – govori Luka za svog brata.
Zanimljivo je da je Ante kao nogometaš bio veoma uspješan u svom naraštaju. Osim što je bio i najbolji strijelac u momčadi Arbanasa koja je često znala pobjeđivati vršnjake iz Zadra i drugih klubova, bio je i – vratar.
– Kad ne bi tko imao braniti, stao bi on pred vrata. I bio je stvarno dobar nogometni vratar – reći će Roko.
Treba li uopće pitati koju poziciju u vaterpolu drži najmlađi brat?
– Livi vanjski! – uglas će Roko i Luka.
Dugo vremena braću je povezivala još jedna pojedinost.
– Broj 7 na kapici. Ja sam odabrao taj broj kad sam igrao prvu službenu vaterpolsku utakmicu, na nekom turniru u Šibeniku, a onda su tako učinili i Luka i Ante. Sad kao senior imam 14 jer ima starijih igrača koji imaju prednost u izboru.
Najmlađi brat Ante, pak, nedavno je bio dio kadetske klupske postave, koju vodi trener Ivan Radetić, koja je u Dubrovniku postala državni prvak. I jedan od najboljih igrača na tom natjecanju.
– Je, baš je dobar. Zvali su ga i na reprezentativne pripreme – ističe Roko.
Najstariji brat u trenutku razgovora bio je Antin glasnogovornik.
– Morao je na nastavu, nije mogao doći.
Slično kao i Roko i Luka i Ante žele svoju vaterpolsku karijeru dalje graditi u Zadru.
– Tu smo, radimo koliko je moguće, ustrajni smo. Kao i Roko i Ante i ja želimo igrati u seniorskoj postavi – kaže Luka.
Kad trojica braće vaterpolista dođu doma, mama Tea ima pune ruke posla.
– Tata Ivan ima svoj obrt, mama je domaćica. Njihova nam je potpora dragocjena, a mama stalno mora smišljati koja će jela pripremiti. Kad poslije popodnevnog treninga navalimo na večeru – kaže Roko.
Donedavno su najdražega navijača imali u djedu Kreši, cijenjenom zadarskom rukometnom aktivistu, sucu, ljubitelju svekolikoga sporta. Nažalost, djed je preminuo.
– Ostaju živa sjećanja. Stalno je bio s nama, vodio nas gdje je trebalo, dolazio na utakmice, poticao nas i baš smo ponosni na njega – kaže Roko.
Roko, Luka i Ante, tri vaterpolska brata, donedavne tri sedmice na kapici. Tri liva vanjska. Blago majci koja ih je rodila!