Luka Modrić, nogometno čudo naših dana, zaslužio je po svemu da mu se klanjamo, baš tako, kao da je pravo božanstvo od baluna. Sada poslije trećeg zasluženog krunjenja za vladara među nogometašima svijeta natječemo se, s razlogom, ali i velikim guštom, da mu svim mogućim komplimentima, pa i takvim pretjerivanjem kao što je ovo moje o „božanstvu od baluna“, odamo priznanje i zahvalnost za njegovo umijeće, pravu čaroliju, kojom nas je podario.
U mojem životu vidio sam, svjedočio kao fanatik nogometa, brojne naše velikane, u tih sedamdesetak godina koliko intenzivno pratim balun (kao tić, pa junior Hajduka, onda suradnik Slobodne, pa profesionalni novinar) do pojave Modrića, točnije sve do ove godine, bio sam zadojen, opijen velemajstorstvom Bernarda Vukasa.
Bajdo je za mnoge, ne samo navijače Hajduka, u bivšoj Jugoslaviji, pa današnjoj Hrvatskoj, bio Leo Messi onog vremena. No, Lukica je, mora se priznati, nadmašio Vukasa, po igri i doprinosu svojim klubovima, pogotovo po ovim trofejima koja je pokupio na svjetskoj sceni. Zasluženo, bez i najmanje dileme, superiorno pogotovo,zbog stoga što Modrića ipak ne prati mašinerija kakvu uživaju igrači velikih nogometnih nacija.
Tri grandiozna trofeja pripala su Modriću, sad se čeka i četvrti, po mnogima najprestižniji, Ballon d’Or France Footballa (dodjela 8.prosinca, glasuje 180 novinara iz cijelog svijeta). Modrić se prvi put pojavio među 30 odabranih kandidata 2016. (bio je 17. s mojim jednim glasom), 2017. je bio peti (84 boda), bilo bi lijepo da sada dosegne Zlatnu loptu. Međutim, tu je situacija ipak prilično neizvjesna premda bi bilo na neki način normalno da Modriću pripadne i taj trofej. Naime, Francuzi silno lobiraju za svoje, najtiražniji sportski dnevnik u Europi L’Equipe u više navrata pledirao je da laureat bude član njihove reprezentacije, svjetskog prvaka, to jest Raphael Varane, Antoine Griezmann ili Kylian Mbappe.
Ta priča kako je Lukica od malog pastira, s obronka Velebita, izbjeglice u hotelu Vis, ž-kategorije (peteročlana obitelj smještena u jednom sobičku), talentiranog mališana u zadarskom klubu, preko neuspjelog angažmana u Hajduka, pa dalje Dinama i ipak na slijepo ulaganja Zdravka Mamića, do kaljenja u mostarskom Zrinjskom i Interu, zatim afirmacije u Dinamu, uzleta u bogatstvo kad je potpisao ugovor za londonskim Tottenham te definitivne potvrde svjetska klase u kraljevskom klubu Realu, uz logične nastupe za reprezentaciju Hrvatske, zaista plijeni, raduje i oduševljava.
Odavno se poteže kako to Modrić nije prepoznat u Poljudu prilikom testiranja talentiranih s područja Dalmacije, već je ostavljen na čekanje. Razočarani i iznervirani Tomislav Bašić, nekadašnje desno krilo Zadra (nakratko na probama i Hajduka), kasnije trener mlađih uzrasta, preporučio ga je Mamiću, uvjerio ga da se radi o senzacionalnom potencijalu. Mamić je u to vrijeme raširio svoju mrežu u koju je hvatao mlade, anonimne igrače, investirao u njih ne male novce (50.000 eura u Modrića) premda je mogao samo naslućivati da će mu se ta ulaganja možda i stostruko vratiti.
I da ne bi bilo dileme, ni u Dinamu nisu prepoznali Modrićev raskošni talent, poslali su ga na kaljenje u Premier ligu Bosne i Hercegovine, pa je poslije jednogodišnjeg igranja za Zrinjski vraćen u zaprešićki Inter. I poslije polusezone odmah stigao je u Dinamo. Sve drugo je prošlost, poznata i opisana toliko puta: Hajduk više nije nikad bio prvak, dok je Dinamo pod vodstvom Modrića nizao trofeje, vodio je „modre“ do tri naslova prvaka i dva kupa
A što se tiče promašaja kod selekcioniranja za Hajduka bilo je tu i nesretnih koincidencija, koje su uzrokovale kobne nesporazume. Naime, baš i nije bilo tako da talentirani, može se kazati, čak i kržljavi dječak, nije bio zapažen. Svojevremeno se Petar Bakotić, šef omladinskog pogona Hajduka, potrudio da u travnju 1996. na molbu Zlatka Papeca, trenera dječaka, koji se još nisu natjecali, priredi turnir „Sveti Duje“, tako da su na Poljud stigle momčadi Vala, Omiša i Zadra.
- Šjor Zlatko se želio uvjeriti, dobiti uvid u potencijal generacije koju je vodio, pa smo zato priredili turnir – objasnio je Bakotić.
Zadarski dječaci su pobijedili na sve tri utakmice, u finalu Hajduka s 2:0, s dva gola Hrvoja Ćustića. Iz originalnih zapisnika vidi se da sam kao najbolje označio uz Ćustića i Luku Modrića. Čak sam rekao kako bi Ćustić mogao biti novi Bokšić kako je dominirao, kasnije sam saznao da je bio godinu stariji od drugih, što je itekako značajno u tom uzrastu.
Dakle, iz zabilješke na protokolu utakmica vidljivo je da je Bakotić ubilježio Modrića i Ćustića. Međutim, kad su pozvani na novo selekcioniranje s njima su stigli i Mario Grgurović i Ivan Grivičić, nešto stariji i jači, koji su ostavili izvanredan utisak, dok je Modrić uz virtuoznost djelovao slabašno…
- Nejak je, neće izrasti, otac mu je isto omanjeg rasta – procijenio je Marin Kovačić, koji je vodio selekcioniranje. Neka se vrati sljedeći put…
To se nije dogodilo, Tomislav Bašić, čiji je sin Domagoj trenirao zadarsku momčad, špedio je Luku u Zagreb, na Maksimir.