Ne znam jeste li sudjelovali u nekom od popularnih kvizova koji su se posljednjih godina počeli masovno organizirati po pubovima i kafićima, ali vjerojatno ste već negdje naišli na trik-pitanje: tko je najbolji strijelac Jugoplastike svih vremena, odnosno tko je dao najviše koševa u žutom dresu? I onda vam ponude, primjerice, Velimira Perasovića, Damira Šolmana, Tonija Kukoča i Damira Tvrdića ili Duška Ivanovića... Pa se vi mislite!
Mogao bi naš sugovornik u još najmanje dva kviza. Prvi bi pitao koji je košarkaš prvi odigrao 200 utakmica za reprezentaciju bivše Jugoslavije (do kraja karijere ih je "skupio" 226, uz 1785 postignutih poena), a drugi bi se bavio najpoznatijim Purgerima u splitskom sportu...
Pomalo je tužno
Shvatili ste, razgovarali smo s Damirom Šolmanom, legendarnim krilnim šuterom "žutih" s Gripa i ondašnje reprezentacije. Dolazili su i prije i poslije njega Zagrepčani u splitske klubove (od legendarnog Bajde Vukasa, Štefa Deverića, pa do Nike Kranjčara, Zorana Čuture, Dubravka Zemljića ili, recimo, Slavena Rimca), ali ovaj dečko s Kustošije je sa svojih 6156 koševa za Jugoplastiku (važno je napomenuti da tada još nije bilo trica!) odavno osigurao svoje mjesto u povijesti splitskog sporta.
Ali i ne samo splitskoga: za nedavnog gostovanja Mornara iz Bara na Gripama u sklopu regionalne ABA lige, trener Mihailo Pavićević je otkrio da se u košarku zaljubio upravo zbog igara – Damira Šolmana, zbog kojega je, otkrio je crnogorski strateg, kao mladi igrač nosio "dvanaesticu" na leđima...
Iako će kazati kako već godinama ne čita novine, Šolman ipak prati i što se događa u Zagrebu ("Jeste vidjeli ono nedavno rušenje dimnjaka ciglane na Kustošiji?"), ima tamo i prijatelje, ali pod suncem Mediterana je dovoljno dugo da mu rodni grad – danas ipak ne nedostaje.
Uostalom, ne samo zbog blizine svoga stana, sastanak za intervju nam je zakazao – na sunčanom Žnjanu, tik uz more.
Redovito ste i na Gripama, iako su utakmice zatvorene za gledatelje, iz lože pratite gotovo sve utakmice. Dakle, još vas košarka vuče?
– Nastojim otići, koliko mi zdravstveno stanje dopušta. Žao mi je propustiti.
I, kakvom vam se općenito čini današnja hrvatska košarka?
– Pomalo je to tužno. Kupujemo strance od pola dolara, umjesto da forsiramo naše mlade igrače. Jer, to je je jedini način na koji se možemo vratiti. I to nije dobro. Po mojemu mišljenju, hrvatska košarkaška politika ne vodi se na dobar način, iako je vode bivši, iskusni igrači, među ostalima i ovaj vaš Drnišanin... Onda, te košarke danas ima puno, previše, teško je to gledateljima sve upratiti. Imate čak četiri europska klupska natjecanja, pa NBA... Sve gledam na brzinu, ako me nešto zaintrigira, malo stanem pa pogledam. Evo, gledao sam i našu reprezentaciju protiv Turske u ovom zadnjem kvalifikacijskom "prozoru". Isto malo tužno jer ako nam je to budućnost, onda... Nisam ja netko tu tko bi htio biti kritičar, ali mislim da bi se morala bolje voditi ta naša "košarkaška politika".
Zavolio sam Split
Teško je zaustaviti odljev mladih igrača, klubovi nemaju financijsku moć?
– Ma da. Evo, mene po broju poena u Splitu nikad nitko neće preteći! Ali zašto; pa zato što sam bio 14 godina u klubu! Današnji klinci nakon dvije godine gledaju kako do Reala, kako do NBA lige...
U redu, ako je već logika tržišta neumoljiva, možda je onda problem u tome što se dovodi loše igrače sa strane, nema strpljenja da se otrpi domaće klince?
– Sigurno, odlaske se ne može zaustaviti, mi nismo mogli nikamo praktično do 30. godine. Ni iz kluba u klub se onda nije moglo tek tako. Danas živimo u slobodnom, demokratskom svijetu, i jasno da igrači odlaze za ponudama. Onda, tu je i pitanje ulaganja u stručni kadar, sve je to povezano...
Znate, mi splitski veterani smo malo žalosni što nas se ništa ne pita. A intenzivno smo sudjelovali u razvoju Kukoča i Rađe, primjerice. Pratili smo njihov razvoj, razgovarali s Božom Maljkovićem, svakog ponedjeljka imali sastanak s njim, razgovarali o utakmicama... Nismo mi njemu davali packe, bože sačuvaj, ali bi nas uvijek saslušao. Iskustvo je iskustvo, nema ga svatko.
Nego, kako ste završili baš u Splitu?
– Ja sam igrao za drugoligašku Mladost, ali već sam bio i u reprezentaciji. I meni je tada Ranko Žeravica kazao da moram potražiti kvalitetniju sredinu, da neću moći opstati u reprezentaciji igrajući u drugoj ligi. Šest mjeseci prije toga, Nikola Plećaš je otišao u Lokomotivu iz Mladosti. Mi smo te 1967. u Pirotu igrali kvalifikacijski turnir za plasman u prvu ligu, i ja sam rekao, ako prođemo, ostajem, a ako ne, idem dalje, za svoj razvoj. Iz kluba su rekli, u redu, možeš gdje hoćeš, samo ne u Lokomotivu! A meni to nije bio problem, nisam ni želio nešto posebno baš u Lokomotivu prijeći, jer sam već imao nekih kvalitetnih ponuda, zvali su me i Olimpija, Partizan... I onda se tu pojavio Branko Radović, otac splitske košarke, koji je došao za mnom u Pirot i izmolio me da dođem u Split. Meni je Split iz tadašnje perspektive izgledao simpatično, tu su već bili Skansi, Tvrdić, Grašo, Prug... Znao sam te ljude iz reprezentacije i imao sam osjećaj da dolazim u poznatu sredinu, da mi neće biti previše teško naviknuti se. Tako je i bilo! Osim toga, procijenio sam da u toj ekipi ima mjesta za mene i moj razvoj. I došao sam. Hvala bogu, nisam nikad požalio! Zavolio sam ovaj grad...
Godine i bolest
Ne fali vam zagrebačka magla?
– Kupio sam brod, još kad sam igrao u Italiji, 1979. godine. I otad sam svake godine barem mjesec dana u komadu na moru! Kad sam bio mlađi, i ronio sam, išao na ribe... Zato znam reći da sam danas veći Dalmatinac nego neki koji su se tu rodili, ha-ha... To vam je odgovor. Ali, ne dam ja svoj Zagreb, ja sam i dalje Zagrepčanin u Splitu, ali i obratno. U Zagrebu mi vade mast kako sad govorim, koje izraze koristim, ali u Splitu mi je stvarno lijepo!
Danas ne možete bez mora?
– Obožavam more. Pogotovo ovo kako su nas zatvorili u kuće, stalno gledam na more, od Supetra do Sutivana, to vam je moja vizura po cijele dane. Svako popodne sam ove godine dana proveo tako, a i bolestan sam, godine su tu...
Ajmo se još malo vratiti usporedbama košarke nekad i sad: iako ste na fotografijama iz košarkaških 70-ih prilično mršavi u usporedbi s današnjim košarkašima, ipak je manje poznato da ste i vi prolazili žestoke fizičke pripreme. I Žeravica je bio poznat po tome?
– Nismo imali teretane, fitness u današnjem smislu. Danas se tamo ide svaki dan. Mi nismo, ja sam se perfidno vadio, govorio sam, kako ću ja u teretanu s ovim svojim ručicama, kako ću pogodit koš ako budem previše bildao?! Sve samo da ne idem, je li... Tako smo se mi "branili" od toga. A fizičke pripreme u Kranjskoj Gori po 15 dana i slično smo otrpjeli.
Žeravica nas je pred Svjetsko prvenstvo 1970. odveo u Austriju, u jedno zimovalište, a tamo nisu imali ni dvoranu ni koševe, nego neku prostoriju sa spravama. I ništa, igrali smo nogomet na snijegu, trčali... To je za nas bilo naporno jer nismo bili naučeni na rad na snijegu, ledu... Ali smo zato na kraju bili fizički spremni za Svjetsko!
Amerikanci i Rusi
Kako su izgledali ti prvi kontakti s američkom košarkom koju niste mogli gledati, kao danas, na TV-u u svaka doba, a znali ste da tamo igraju neki moćni košarkaši?
– Da, ti susreti s njihovim selekcijama su za nas bili događaj! Budući da NBA igrači tada još nisu igrali za reprezentaciju, nama su slali selekcije igrača koji su potpisali prve profesionalne ugovore ili su pred njihovom realizacijom. Sve su to bili vrhunski igrači, od kojih smo imali što naučiti. Učili smo od njih, upijali te driblinge, šuteve jer nije ni bilo drugog načina da nešto novo naučiš, neki potez, fintu... Ne možeš to naučiti iz knjiga. Jasno, tu su bili stalno i Rusi, velesila s 20 milijuna registriranih košarkaša, koliko je ondašnja Jugoslavija imala stanovnika! Ali mi smo se i s jednima i drugima nosili, igrali finala...
Kako ste se spremali za takve utakmice, danas se skautira svaki detalj, svaki igrač, igrači dobivaju skripte s analizama protivnika? Što ste vi tada radili?
– Ništa posebno. Nismo se ni mogli spremati jer nismo znali tko će nam, konkretno iz Amerike, uopće doći na utakmicu. Improvizirali smo.
Bili ste i kapetan reprezentacije Jugoslavije?
– U Montrealu 1976., na Olimpijskim igrama... Deset godina sam igrao za reprezentaciju, na kraju mi je bilo malo žao što nisam išao i u Moskvu 1980., ali bio sam željan slobodnih ljeta, mamio me i brod... Mislio sam, kvragu mogao sam i ja tamo igrati... ali što je tu je.
Krešo je bio čudo
Kako vam pada kad vidite da vas danas – prešućuju? Iako se košarka nije počela ovdje igrati ni s Draženom ni s Kukočem, gotovo se nikad ne spominju te medalje. Kao da imamo neki kompleks spominjanja uspjeha hrvatskih košarkaša iz doba Jugoslavije?
– Ja to i sam govorim i zamjeram današnjoj politici. Ovo što ste sad vi kazali, ja sam govorio već milijun puta. Da nije bilo nas, možda ni Dražena, Tonija i Dina ne bi bilo. Jer, mislim da je potpuna prekretnica u popularnosti košarke bilo upravo to Svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970., kada smo uzeli zlato. Nakon toga više ništa nije bilo isto. To nije bila mala stvar, dogodila se jedna eksplozija, prava evolucija tog sporta kod nas. Košarka nakon toga dobiva i svoj televizijski termin, i domaćice su gledale košarku subotom u pet popodne, što je bilo jako važno u širenju popularnosti sporta, grade se koševi i košarkaška igrališta... Sve je to bio preduvjet nastanka i Jugoplastike, koja je bila najuspješniji sportski kolektiv u Europi.
Mi te medalje prešućujemo, a ljutimo se kad Srbi prisvajaju uspjehe košarkaša iz tog doba?
– Istina, to su ti apsurdi. Pa Rato, Skansi i ja nismo imali sliku na zidu Hrvatskog olimpijskog odbora, ne znam je li se to do danas promijenilo... Zašto? Zato što smo igrali za Jugoslaviju?! A za koga smo drugog mogli igrati u to vrijeme? Zar se netko nas srami? Sramota.
Iako je baš to povijesno svjetsko prvenstvo u Ljubljani iznijela – hrvatska petorka?
– Da, utakmice je počinjala i završavala petorka Plećaš, Tvrdić, Ćosić, Skansi i ja. To je bio prvi Žeravičin izbor.
Još kao igrač ste isticali da je posebno iskustvo igrati s Krešom Ćosićem. Često se citirala ona vaša izjava, da on toliko odskače da vas je sramota igrati uz njega. Pa evo, za mlađe čitatelje, kakvo je to iskustvo bilo?
– On je stvarno bio čudo od igrača. I čudo od čovjeka. Bio je preteča modernih centara, imao je odličan pregled igre, razigravao je druge. Stvarno je bio ispred vremena... Bio je i omiljen jer je bio duhovit, a on i Rato su bili zaduženi za dobru atmosferu na pripremama, u hotelima, na putovanjima.
'Vrući' Čačak i Zadar
Čujete li se sa suigračima iz tog doba?
– Daneu često zove, čujem se i s Čermakom, Ražnatovićem, Cvetkovićem, Radosavljevićem, ali znate kako je, godine su nas sustigle, bolesni su i oni...
Koji su vam tereni bili najnezgodniji za igrati u ono vrijeme, jasno, pritom ne mislim na podlogu?
– Čačak i Zadar! U Čačku bi prije utakmice spustili za nekoliko centimetara koš na koju gostujuća momčad napada, a onda bi ga u drugom poluvremenu podigli. Gađali su nas iz publike, u Zagrebu se to veli šprih, onim malim savinutim komadićima žice koje bi ispalili s malih praćki od iste te žice... U Zadru su nam uvijek svašta vikali. Uvijek je vladao taj antagonizam između zadarske i splitske košarke, s tim da u Splitu nikad nije bila baš tako užarena atmosfera kao u Jazinama.
Krešo Ćosić vam je 1970., kako se pohvalio u svojim zapisima koji su nedavno izišli u knjizi "Igraj, vjeruj, živi!", priredio i jedno neugodno iznenađenje... Pogađate na što mislim?
– Da, mi smo već bili organizirali slavlje, računajući da je finale sa Zadrom tek formalnost, jer se finale igralo u Splitu. A kako je Ćosić već bio u Americi, Zadar je bio te godine slabiji od nas. Međutim, sa Zadranima je u Split na utakmicu stigao i Krešo! Mi smo do kraja utakmice više gledali njega nego loptu... i Zadar nas dobije!
Vaš najveći uspjeh, osvajanje zlata u Ljubljani, bio je zasjenjen i jednim tragičnim događajem. Centar Trajko Rajković je, naime, nakon finala – pretrpio srčani udar, od kojeg se, nažalost, nije oporavio?
– Da, u onoj gužvi, slavlju, mnogi nisu shvatili da se on srušio nakon utakmice. Poslije se nagađalo da je to možda bila posljedica tih napornih priprema koje smo prošli, jer on ni po čemu nije pokazivao da ima problema.
Unutarnje sagorijevanje
Bili ste medicinski pregledavani prije reprezentativnih natjecanja?
– Naravno, odlazili smo redovito u Beograd na sistematske preglede u sportski centar na Košutnjaku. Kad smo išli na Olimpijske igre u Meksiko, išli smo dosta ranije, adaptirali se na rijedak zrak, pripremali se na raznim aparatima... Ništa nije bilo prepušteno slučaju.
Koliko su današnji treneri drukčiji od onih u vaše vrijeme? Danas gotovo svaki bivši igrač misli da može postati i dobar trener. Je li to baš tako?
– Ni najveći igrači ne moraju nužno biti dobri treneri. Iskreno, i ja sam razmišljao o tome, ali kako su mi otkrili čir na kraju karijere, shvatio sam da ja tu nemam što tražiti, s obzirom na razinu stresa koju trenerski posao podrazumijeva.
Ne mislim da netko treba postati trener Jugoplastike samo zato što je neko vrijeme igrao u njoj! Treneri koji imaju iza sebe igrački vijek imaju prednost iskustva, znaju kad treba biti funcut, kad psiholog, ali ni to nije garancija trenerskog uspjeha. Ako me pitate pojedinačno, najviše mi je kao trener dao Žeravica. Ne mogu zaobići ni Marjana Katinelija, koji me i pozvao u Mladost i tamo naučio prve korake, kao i Branka Radovića u Splitu. Uvijek sam bio spreman od svakoga učiti, ali mislim da nakon Žeravice i Novosela više nisam imao trenera od kojih sam mogao nešto naučiti. Kad je riječ o ovim današnjim trenerima, imam više primjedbi nego pohvala... Krešo je bio krenuo tim vodama, sigurno bi postao baš odličan trener! Prerano je otišao.
Spominjete čir, ali zar nije za vas vrijedilo da ste izrazito staložen, miran igrač; suigrači su za vas znali kazati da se i ne znate "naljutit ka čovik"?
– Vjerojatno je sve išlo kroz želudac, što se ono kaže, očito je u pitanju unutarnje sagorijevanje, ha-ha...
Radio za tvornice cipela
Je li se u vaše vrijeme moglo osigurati egzistenciju od igranja košarke?
– Ne, apsolutno ne. Ja sam radio nakon što sam se ostavio igranja. Bavio sam se trgovinskim posredovanjem u sektoru obućarstva, nabavljao sam repromaterijal za ovdašnje tvornice cipela. Te kontakte mogu zahvaliti dvogodišnjem igračkom boravku u Italiji, a kako sam bio poznat, to mi je otvaralo vrata u stvaranju novih kontakata u Jugoslaviji. Bio sam i na dva ispita do diplome na Ekonomskom fakultetu, ali posao me odvukao od toga...
Današnji klinci ulaze u sport s drugim motivima nego u to neko moje vrijeme. Mi nismo bili opterećeni novcem na taj način.
Niste razmišljali o odlasku u Ameriku, da se možda tamo okušate?
– Nisam, prvi koji je od nas to učinio i probio led bio je Krešo. Ali vidite, ni on nije htio u NBA, iako su ga tražili, jer smo naprosto imali drugi sustav vrijednosti. Odlazak u profesionalce nam nije bio krajnji cilj. Tek nakon Kreše počelo se više o tome razmišljati, da bismo danas imali puno klinaca koji su i propali jer su možda prerano otišli u Ameriku.