Pala je na koljena čim je prošla ciljem na Odeonsplatzu, a suze su same krenule. Matea Parlov Koštro, najbolja hrvatska maratonka, napravila je senzacionalan pothvat na Europskom prvenstvu u Münchenu, osvojivši srebrnu medalju u, složit će se mnogi, najtežoj atletskoj disciplini. U gradu u kojem je njezin rođak Mate Parlov, jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, prije točno pola stoljeća osvojio olimpijsko zlato u boksu, 30-godišnja Matea ispisala je povijest.
Prva je ovo trkačka medalja za Hrvatsku još od Branka Zorka koji je 1994. bio brončani na EP-u u Helsinkiju. Ujedno je ovo 11. odličje za našu zemlju na kontinentalnim smotrama od samostalnosti, a deveto u režiji atletičarki. Matea je ušla u odabrano društvo u kojem su peterostruka prvakinja Sandra Perković, te Blanka Vlašić, Sara Kolak i Ana Šimić. A kad je u pitanju maraton, jedini Hrvat s medaljom je legendarni Franjo Mihalić koji je davne 1956. u Melbourneu osvojio olimpijsko srebro.
Čudo, pravo čudo napravila je Matea. Jer, koliko god da nas je sve impresionirala lani kada je bila 21. u vrlo zahtjevnim uvjetima na olimpijskom maratonu u Sapporu, ipak bi se malo tko usudio prognozirati da je već u Münchenu sposobna doći do medalje. U cilj je ušla u vremenu 2;28:42, samo tri sekunde sporijem od osobnog rekorda, zaostavši samo za Poljakinjom Aleksandrom Lisowskom (2;28:36). Pobjegla je Poljakinja nešto više od kilometra prije cilja, a iza njezinih je leđa krenuo troboj za dvije medalje.
I Matea je u toj priči bila spektakularna, iako je u jednom trenutku pala na četvrto mjesto s dva, tri metra zaostatka, u pravom je trenutku stisnula gas, odvojila se od Nizozemke Nienke Brinkman i Njemice Miriam Dattke, i više se nije osvrtala. Od početka se držala u vodećoj skupini koja je bila sve manja kako je maraton odmicao. Otpadale su djevojke, ali ne i Matea koja je držala svoj ritam i na kraju došla do zaslužene nagrade, do uspjeha karijere.
Suze su tekle i kad je došla do mix-zone gdje su je najprije izgrlili izbornik Mladen Katalinić i liječnik reprezentacije Marko Jakopović. Tekle su i kad je došla do novinara, ali tko bi joj zamjerio, uostalom i nama je knedla bila u grlu.
- Oprostite što plačem, ali stvarno su me emocije ponijele jer je ovo prva maratonska medalja za Hrvatsku. Sezona mi je bila teška od početka, ali uz mene su cijelo vrijeme bili moj tim, moj trener Slavko Petrović i Hrvatski atletski savez koji su vjerovali u mene čak i kad ja nisam. Ovo je stvarno ostvarenje sna - drhtavim je glasom govorila nova hrvatska sportska junakinja.
Rekli smo, malo je bilo onih koji bi se usudili prognozirati borbu za medalju, a jedan od njih je izbornik Katalinić koji je najavio upravo to, ali je molio da to ostane "off the record".
- Je, baš mi je maloprije rekao da je novinarima rekao da mogu do medalje, ali da to ne objavljujete da mi ne bi stvarali pritisak. Drago mi je što ste to sačuvali od javnosti jer je ipak lakše trčati bez pritiska.
Ona sama je vrlo oprezno najavljivala maraton što je i razumljivo jer kad trčite više od 42 kilometra, doista puno faktora može presuditi.
- Bilo je jako teško nešto najaviti je moj osobni rekord je samo 2;28. To je dobar rezultat, ali maraton je disciplina u kojoj je posljednjih nekoliko godina konkurencija strašna i jako je teško kad na papiru nemate rezultat oko 2;25-2;26 nadati se bilo kakvoj medalji. Ali, prije dva tjedna sam odradila odličan ‘cener‘ u Berlinu, srušila sam hrvatski rekord i tada sam znala da, ako se zadržim u vodećoj skupini do posljednjih pet kilometara i ako se budem dobro osjećala, postoji mala šansa za medalju - rekla je članica AK Svetica, pa malo kasnije dodala:
- Iskreno, nadala sam se bronci, ali nisam htjela ništa najavljivati jer i sami znate kakav je maraton. U Sevilli sam se na početku godine opekla. Bila sam u odličnoj formi, a onda mi se dogodila ozljeda i morala sam odustati. Tada sam rekla da više neću ništa najavljivati pa kako bude.
Nadala se i dosanjala je svoj san. München će joj ostati najljepša uspomena, uspomena za sva vremena. Pedeset godina kasnije, isti grad i opet prezime Parlov među osvajačima medalja.
- Ne može ljepše od toga - reći će Matea s čijeg su lica nestale suze i zamijenio ih je široki osmijeh.
Osmijeh koji nije skidala ni sat vremena kasnije kad se popela na pobjedničko postolje, praćena ovacijama ovdašnjih Hrvata koji su je došli podržati.
- Nekako još uvijek ne mogu vjerovati da sam osvojila medalju - ponovila je nekoliko puta.
Medalja za Hrvatsku u maratonu. Stvarno zvuči nestvarno.
- Kažem, maraton je disciplina koja je jako teška, a zadnjih godina se i konkurencija jako povećala. Jako puno cura trči izvrsno i zato mislim da je ovo stvarno veliki uspjeh za Hrvatsku. Ne samo za mene, nego i za cijelu našu dugoprugašku zajednicu.
Vratila se još malo na taktiku koju je pripremala s trenerom Petrovićem.
- Rekao mi je da se ne guram naprijed jer ipak su to puno bolje cure od mene. Kažem, treniram i ja za puno bolji rezultat od 2;28, ali nemam ga još na papiru. I ipak je puno lakše kad imate to istrčano nego kad znate da vrijedite, ali svejedno nemate taj rezultat. Zato sam se držala malo iza u vodećoj skupini, ali i znali smo da ako uđem u posljednje kilometre među najboljih pet, imam šansu. S obzirom da sam dobro odradila tih 10 km u Berlinu, bili smo svjesni da sam brza i da ću moći nešto napraviti.
U završnici je nakratko pala na četvrto mjesto.
- Iskreno, u tom jednom trenutku nisam vjerovala u sebe, bilo me užasno strah. I malo me taj strah kočio u tim trenucima. Ali, onda sam rekla samoj sebi da nemam što izgubiti i da idem naprijed.
Imala je, dakako, još kriza tijekom utrke, nema maratonca koji ih nema.
- Staza nije posve ravna, ima dijelova koji idu uzbrdo, a ja nisam dobra na uzbrdici i tu sam malo zaostajala. I, naravno, na okrepnim stanicama je u početku bila jako velika gužva, cure su se naguravale, ima čak i masnicu na ruci za uspomenu. Ali, ne bih se bunila ni da ih imam više. Mislim da imam i žuljeve, ali trenutno ništa ne osjećam, ha-ha.
Svjesna je da će nakon ovog rezultata i pritisak biti veći na sljedećim natjecanjima.
- Jest, bit će tako i na Olimpijskim igrama u Parizu, ali one su ipak nešto drugo. Tu su Afrikanke koje su nadmoćnije, tako da treba biti skroman. Ali, zato će na sljedećem EP-u sigurno pritisak biti velik.
Za maratonske standarde, Matea je još u vrlo mladim godinama tako da se ima pravo nadati i novim velikim rezultatima.
- Po maratonskim kriterijima ću još pet godina biti juniorka, ha-ha.
"Juniorka", ali sa seniorskom medaljom. Velikom, velikom medaljom. Peta hrvatska atletičarka na europskom postolju.
- Ali, maraton je ipak iznad svega. Još uvijek ne mogu vjerovati - ponovila je još jednom na kraju uz osmijeh koji je dobro ilustrirao tu nevjericu.