StoryEditorOCM
RegionalDRAŽEN SLAVICA

‘Znate li kakve su poruke slali mom bolesnom sinu? Bio je to pakao, ali nikome ne zamjeram‘

Piše Dušan Miljuš/JL
24. siječnja 2021. - 18:48

Iza oštrog zavoja kratka je ulica u šibenskom naselju Crnica Njivice. Red je to obiteljskih kuća sagrađenih vjerojatno 60-ih godina prošlog stoljeća. Ispred kuće parkiran automobil, uz ulicu još tri, četiri. U petak 7. rujna 2007. godine od jutra je bilo u toj istoj ulici barem pet policijskih vozila, danima prije, nešto manje. Policajci u civilu okružili su kuću. I oni su tada, kao i ja sada, znali da dolaze na pravu adresu iako kraj zvonca, a očekivali bismo ga, nema prezimena. Samo što je tada njima otvorio Dražen Slavica, a meni Ivona, Draženova supruga. U tih gotovo 14 godina obitelj bivšeg zapovjednika šibenske vatrogasne postrojbe proživjela je pravu agoniju.

- Zna Dražen da ćete doć’, sad ću ga ja zovnut, tu je on kod svojih vatrogasaca na Bilicama - kaže Ivona. Kći Lucija navratila je k majci na ručak, a dvoje maltezera, petogodišnja Lara i sedmogodišnji Riki, veselo skaču i laju na neznanca. I dok čekamo Dražena, pitam njegovu suprugu kako se osjeća sada kad joj je suprug konačno pravomoćno oslobođen optužbe da je odgovoran za najveću tragediju hrvatskog vatrogastva koja je odnijela 12 života vatrogasaca iz Tisnog i Vodica, na što danas podsjeća 12 bijelih križeva na Kornatima. Vikend nakon što su joj oca odveli u zatvor, Lucija je krenula u prvi razred, a sada je majka 15-mjesečne Elene.

- Što da vam kažem? Mi smo prošli svoj pakao. Nije bilo lako. Vjerovala sam ja da on nije kriv, ali bilo me strah tužiteljstva - kaže Ivona.

U tom trenutku na vrata ulazi Dražen Slavica, pruža ruku i ponavlja ono što mi je rekao i prije dva dana nakon što je čuo za oslobađajuću presudu, za koju čeka da mu stigne na kućnu adresu.

“Danas je prvi dan da sam izišao van!” pa dodaje: “Tek sad sam slobodan, sve ovo vrijeme bio sam kao u zatvoru, ali odlučio sam da neću otići iz Šibenika jer sam otpočetka vjerovao da nisam kriv”.

Uvodi me u dnevni boravak, na podu su plišani medo i barbika njegove unučice, ispod televizora je uokvirena vjenčana slika. U dva i pol sata nijednom neće skrenuti pogled, mahat će rukama dok ekskluzivno za Jutarnji list opisuje kroz što je sve prošla njegova obitelj. U nekom trenutku vidjet će se grč na licu, ali ne i euforija.

image
Nikolina Vukovic Stipanicev

- Na neki način sam sretan i zadovoljan jer se potvrdilo ono što sam otpočetka tvrdio, da nisam kriv za tragediju na Kornatima, ali nema mjesta nekom pretjeranom zadovoljstvu. Jer, poginulo je 12 mojih kolega, vatrogasaca. Rekao bih prije da je ovo jedan pozitivni šok. Prije svega, pao mi je kamen sa srca, iako, očekivao sam ovakvu presudu. Tužiteljstvo je imalo 176 svjedoka, a moja obrana samo jednog; Branka Šimaru, pa sam dvaput bio oslobađan. Pa to se vidi da od starta nešto nije bilo u redu - kaže, raširi ruke i nakon kraće stanke nastavi malo manje temperamentno.

- Iako, moj je zaključak da je ovaj postupak bio paravan da se odgovornost drugih ne utvrdi dan danas. Moram biti malo britak na jeziku. Prvo, sve što sam dosad govorio u medijima, govorio sam mimo samog događaja, jer mi je tako bilo rečeno, iako sam neke stvari natuknuo. Ali, sad kad je stvar dovedena do kraja, sad otvoreno mogu reći da sam znao da će se sve slomiti na meni onog trenutka kad je tadašnji predsjednik Stjepan Mesić na komemoraciji u šibenskom kazalištu na pitanje roditelja tko je kriv, rekao onu svoju rečenicu: ‘Tko će biti kriv? Onaj tko ih je poslao!’ I tu se cijeli kotač sustava okrenuo protiv mene! - kaže otvoreno Slavica.

Ne želi, kaže, nikoga optuživati, dodaje samo da je večer nakon tragedije počeo svojevrsni medijski pritisak koji je trajao od 30. kolovoza 2007. godine. Kako se nositi 14 godina s optužbom da si skrivio smrt 12 ljudi, pitamo ga.

- Obrađivao sam masline. Kad nisam ušao u maslinik, sjedio bih tu na kauču, gledao film, a misli su mi bile na Kornatima. Dok se ovo nije dogodilo, znali su k meni dolaziti branitelji i tražiti da im odvezem cisternu vode u maslinik. Čudio sam se kad bi mi dolazili i govorili da se tako liječe od PTSP. Mislio sam si: Ajme, ovi su skrenuli, stvarno. Ali kad se to meni dogodilo, otišao bih u maslinik, cijeli dan rezao masline, obrađivao ih i došao kući zdrave glave. I sa psom sam znao šetati po pet, šest kilometara na dan. Imao sam jednog krasnog labradora. Ali, kad je bila prva presuda na sudu u Zadru, on se razbolio. Dobio je epileptični napad i brzo je uginuo. Valjda je on preuzeo taj sav moj stres na sebe, što ja znam... - kaže Slavica gestikulirajući rukama.

Vraćamo se na taj kobni 30. kolovoza 2007. godine. Već je praktički bio kraj protupožarne sezone.

- Nakon dolaska na posao u Javnu vatrogasnu postrojbu, redovnog jutarnjeg brifinga, mi smo se već bili pripremili da bi moglo biti problema. Prognoza je najavljivala orkansko jugo, a iz iskustva smo znali da imamo problema s požarima kad je takva prognoza. Jedna je ekipa vatrogasaca bila na dežurstvu, druga u pripremi. Moj zamjenik Volimir Milošević i ja bili smo na nekim drugim zadaćama i obilazili teren. Bili smo u Skradinu jer se za vikend trebala održati jedna autoutrka pa smo trebali dati zeleno svjetlo za osiguranje. Mislim da nas je negdje na putu zatekla informacija, možda je bilo oko podneva, o požaru na Kornatima. Odmah je pokrenut sustav i tražene su i zračne snage i prijevoz za gašenje požara. Sve zapovijedi postoje. I sve je to bilo u spisu. Jer, ja sam na temelju toga i oslobođen. Nisam ja oslobođen zbog nedostatka dokaza. Jer, vidi se da sam ja postupao po važećim zakonima i propisima, a jesu li oni u redu, nije moje da propitujem. Je li sustav bio u redu, to je sad drugo pitanje. Papirnato da, ali funkcionalno ne - temperamentno ističe Slavica.

image
Nikolina Vukovic Stipanicev

Tu za trenutak prekida kronologiju. Pridiže se nekoliko centimetara na fotelji dnevnog boravka.

- Evo, dat ću vam primjer. Vlada početkom svake godine donosi plan protupožarne zaštite i sad je nedavno isto donesen i tamo sve piše, što su čije zadaće. I jasno piše da je gašenje požara u nacionalnom parkovima prioritet. Pa jesam li ja onda pogriješio što sam slao ljude kad mi je tako nalagao zakon? I jasno piše da je Nacionalni park dužan donijeti plan zaštite, i oni su to i napravili. Ali, oni su morali postaviti i komunikacijski sustav i svoje dežurstvo svake protupožarne sezone i to piše i u tom planu iz 1998. Ali, oni to do 2007. godine nisu napravili. I jesam li ja za to kriv - pita me i nastavlja. 

- I zna se tko provodi inspekcije. Služba u MUP-u, oni su za to zaduženi. Znate kako su izgledali ti sastanci tih godina prije protupožarne sezone? Sve vam je to bilo rekla kazala - završava i vraća se na krucijalno pitanje misli li danas da je trebalo gasiti taj dan požar na Kornatima.

- Nije trebalo. Ali, već u početku su stvari pošle krivo. Prvo se više od sata čekao helikopter iz Divulja koji je trebao sletjeti u vojarni Bribirskih knezova, tu u Šibeniku. Ali, tamo nije bilo nikoga pa smo ja i moj zamjenik pošli tamo do ulaza u vojarnu. Već su bile došle postrojbe s opremom i kacigama. Obavili smo kratki razgovor s voditeljem intervencije, sada pokojnim Dinom Klarićem, i njegovim zamjenikom. Pitali ga što mu treba. Odmah smo znali da je to veliki požar i da ga nećemo obuzdati isti dan, jer tako to bude na Kornatima - kaže Slavica o danu koji će mu obilježiti život.

I onda dolazimo do trenutka kad doznaje da je nešto pošlo po zlu. O tome je manje-više sve rečeno. Slavica pokušava točno odrediti termin. Podupire glavu rukom, razmišlja.

- Mislim 15.25, 15.30 u tih pet minuta, što mi prolazi kroz glavu? Sve i svašta. Ali, nema mjesta panici. Morate brzo reagirati. Tu je sistem već pukao. Poslije je bilo rečeno da se neke stvari nisu dobro shvatile, svatko je pravdao sebe. Meni je tužiteljstvo jako uzelo za zlo onu rečenicu koju sam rekao ocu jednog vatrogasca: ‘Stari, ako se oni sami ne izvuku, ja im pomoć ne mogu!’ Ali, to je u situaciji kad ste vi na kopnu, a oni na otoku, a u vatrenom okruženju morate reagirati u pet minuta. Sad to moram reći. Ali, ima i nastavak te rečenice kad ja kažem: ‘Sad ću ja probati uspostaviti komunikaciju s njima, sad ću ih probati dozvati. Sve je to zabilježeno. To je moja srića! Kad su vještačili moj mobitel, u njemu se vidjelo da sam ja u kratkom roku zvao Dinu Klarića, zvao sam Marinovića (stradao u požaru nap. a.). Da to nije zabilježeno, ja bih danas bio na robiji. Tadašnji pomoćnik glavnog zapovjednika Tomislav Vuko poslije je rekao da se ne sjeća da sam ja njega zvao između 15.34 i 16.20 i da smo razgovarali 15 minuta. Čovjek je došao na sud i rekao da se toga ne sjeća. Pa nismo mi ljubovali - na kraju sa smiješkom komentira kako su se kasnije na sudu odvijale neke stvari oko tog kobnog dana.

- Otkrit ću Vam još nešto. Htio sam ići na Kornate, tražio sam helikopter od MORH-a, ali od 16.30 nama MORH više nije želio davati nikakve informacije. I to stoji zapisano - odmahuje.

image
Nikolina Vukovic Stipanicev

Trenutak kad doznaje da je stradalo šest vatrogasaca, Slavica opisuje:

Kraj svijeta, sve ti se ruši. Ali, moraš dalje, ima ozlijeđeni, treba organizirati zbrinjavanje. Prvo su rekli da ih voze u Split pa sam onda tek navečer doznao od policije da su sa otoka otišli helikopteri, a da su ozlijeđeni ostali i da zadarska policija na Kornatima čeka sa policijskim brodom. Pitaju oni mene: Što ćemo, jer ih vozimo u Zadar? Zar sam ja to trebao organizirati - pita se Slavica.

- Vozite, rekao sam im. I onda odmah na svim razinama kreće akcija, zove se Zadar.

Prepričava mi taj dio te trenutak kad kasno dolazi u zadarsku bolnicu.

- Bio je tamo premijer Sanader, ministri, na ulazu u intenzivnu njegu. Nemam pojma, ministar Rončević, ravnatelj policije BenkoFrane Lučić jedini je mogao komunicirati pa su se njemu obratili s nekoliko riječi. U jednom trenutku, on se malo podigao i kaže mi: ‘Zapovjedniče, evo me, živ sam!’ ‘Ajde, ajde, javi mu se!’ Samo sam ga pitao: ‘Frane, što se dogodilo, što je gorilo tamo?’ On će na to: ‘Ma upali smo u nekakvo grmlje. Do ramena’. Ma di na Kornatima ima takvog grmlja, pitao sam ga. On će na to: ‘Zapovjedniče, do ramena, do ramena’, i pokazuje mi rukom na rame. ‘Di ti je bio zapovjednik’, pitao sam ga. ‘Bio je tu gore, iznad mene!’ odgovorio mi je. I stvarno, kad je bila rekonstrukcija, pokazalo se da je doista bilo tako. Frane Lučić, jedini preživjeli vatrogasac, tri puta je dao iskaz, i to istovjetan - kaže mi Slavica. Sat nakon ponoći u zračnoj luci Zemunik održan je sastanak na kojem je bio i premijer Sanader. Slavica nam otkriva.

- Meni je rečeno, pripremi za sutra 50 naprtnjača za gašenje požara, ići će na Kornate 50 vojnika, a bojna za specijalna djelovanja već je bila tamo. Oni će proći da vide ima li još stradalih. Ja sam pitao, ali čemu, ali me odmah netko prekinuo riječima: ‘Muči!’ I ja sam osigurao te naprtnjače - kaže Slavica.

Pitamo kontaktira li s Franom Lučićem, kad ga je zadnji put vidio, je li bio sve ove godine na Kornatima na odavanju počasti stradalima.

- Kad smo bili na rekonstrukciji, on je mene oslovljavao isto sa zapovjedniče. Tad smo se vidjeli zadnji put. Ne, nismo se čuli sada nakon presude. Razumijem ga, možda bih i ja bio isti na njegovu mjestu - kaže Slavica. Tu će rečenicu poslije često ponavljati kad bude objašnjavao odnos članova obitelji stradalih, svojih kolega... Nikome, kaže, ništa ne zamjera.

- Jer, ti su ljudi izgubili djecu. Da sam ja izgubio dijete, možda bih bio takav, i gori. Nemam ja njima što zamjeriti. Ali, moram iskreno reći, nikad mi nitko od njih, ili bilo tko, u lice nije rekao nikakvu ružnu riječ. Da je bilo tko došao i rekao mi: ‘Slavica, ti si govno, ovakav, onakav’, ja bih to razumio, ali ne! Uostalom, živimo u demokratskoj državi, zar ne? Čujte, na obljetnicu tragedije nisam išao jer sam znao da bih izazvao pozornost medija, da bi poremetio možda te obitelji. Ali, želim otići. Možda ove godine odem. Kad sam izišao nakon 58 dana iz pritvora, a to je bilo 30. listopada pred blagdan Svih svetih, otišao sam im zapaliti svijeću. Jer, ipak su to moji kolege. Neki članovi obitelji su mi pružili ruku, neki ne - sjetno priča.

No, najteži dan bio mu je, kaže, kad je dan nakon tragedije je kao član istražnog povjerenstva išao na Kornate dok su tijela stradalh vatrogasaca još bila tamo. Otišao je do njih sa kolegom vatrogascem. U tom trenutku zadrhtala mu je brada, zaplakao je, briše suze.

- Pustili su me da odem među njih. To mi je bio najteži dio u životu. Sjedim ja tako između njih, evo plačem i danas, i onda sam se isplaka... Prošao mi je cijeli radni vijek kroz glavu... Ali, morate nastaviti dalje. Sljedećih šest dana bio sam u povjerenstvu o nesreći, uspostavili smo funkcioniranje sustava iako smo tih dana bili na normabelima. E da, moram se vratiti na taj dio. Bilo je nekih priča, da su bila oprana njihova tijela, nošena nazad. Ma to nema veze! Pa te teorije o fosfornim bombama. Ali, imao sam prilike vidjeti i nalaze patologa. Prilikom obilaska u bolnici bio sam između ostalih i sa Antom Juričevim (preminuo je od posljedica stradavanja nap. a.). Bio je sa Franom Lučićem u bolnici. Bio je samo malo opečen po licu. Imao je neki škapulin, on mu se malo urezao u vrat, toga se sjećam. Ali, unutarnje opekline su bile teške - govori Slavica.

Na Kornatima je bio i dan poslije, ali to je, kaže, posebna priča. Govori kao čovjek koji je sada ne potresen, nego užasnut. Podižu mu se vjeđe, širi ruke.

- E, to je posebna priča, tamo je bila razbacana sva njihova oprema, nitko je nije pokupio. Čak smo kolega i ja našli dvije osobne iskaznice, dvije radiostanice i čini mi se, jedan mobitel. Još su bili oni brojevi od očevida. Zovem ja policiju i pitam: ‘Ljudi hoćemo li mi ovo skupiti ili vi?’, a oni odgovaraju: ‘Pa ne znamo!’ I onda smo mi to uzeli. Zgrozili smo se, pukao mi je tu film, kako je aljkava bila istraga. A tek očevid! Zapisnik o očevidu su potpisali ljudi koji nisu radili očevid nego su istraživali uzrok požara. I sve to također stoji u iskazima - priča Slavica. Prije nego što će nam ispričati kako su ga uhitili, kaže:

- Dan ranije imali smo sastanak u Divuljama s glavnim vatrogasnim zapovjednikom. Kaže mi netko od kolega: ‘Slavica, hoćeš li dati intervju Slobodnoj Dalmaciji, sutra ćeš biti uhićen’. I tako je i bilo - kaže nam Slavica, ustaje i na balkonu pokazuje gdje su sve stajali policajci.

- Rekao sam im: ‘Čemu ovo, da ste me zvali, sam bih došao’. Kažu poslije da sam ja nešto zataškavao i krio. Kao da sam bio u pljački pa da nešto skrivaš. Pa mrtve ne možeš sakriti! Ali, policajci su bili fer i korektni. Kad bih bio zlonamjeran, danas bih mogao pričati svašta.

Kad su ga uhitili, supruzi Ivoni morali su pružiti liječničku pomoć u Hitnoj. Ti dani za nju su bili stresni. Dan ranije vratila se sa sinčićem s liječenja od leukemije iz Zagreba, dogodila se tragedija na Kornatima, nekoliko dana nakon toga doznaje da joj majka ima dva zloćudna karcinoma. Dok to Dražen priča, Ivona otvara vrata koja dijele dnevni boravak.

- Ja sam šibenska nevjesta, nisam poznavala ljude. On je u zatvoru, mala je krenula u školu, majka se razboljela, umrla je u 48. godini. Moram spomenuti Gorana Frakovića, predsjednika profesionalne Udruge vatrogasaca, i Dinu Kozlevca, županijskog zapovjednika iz Istre. Oni su nam onda i sada sve vrijeme na raspolaganju - jedan je od rijetkih trenutaka kad se u naš razgovor uključila supruga Ivona.

- Znate, oni su puno gore prošli nego ja. Djeci su slali poruke, tata ti je ubojica, pisali mailove, sve sam ja to spremio. Ali... kad su mi rekli da ću biti uhićen, ja sam sebe na to pripremio, ali nisam njih. Nekako smo to gurali, ali nakon prve presude, kad se vratilo na sud u Zadar, kaže meni mali: ‘Kažeš, nisi kriv, a zašto onda stalno ovi pozivi za sud!?’ I kako ćeš djetetu objasniti? Sjeli smo i sve sam im rekao - kaže Dražen.

image
u emotivnom razgovoru za Nedjeljni otkriva nikad ispričane detalje kornatske tragedije
Nikolina Vukovic Stipanicev

Jednog detalja iz policije posebno se sjeća.

- Odradili smo ono fotografiranje, kao kriminalac. Vode oni mene kroz hodnik. Uzak je, dolazi nam ususret jedan rukovoditelj, tih smo dana pili kavu, i očešemo se ramenima. On prođe kraj mene. Glavu gore i ni riječi. Da je rekao: ‘Čuj, Slavica, znaš proceduru, pa razumio bih to!’

Ne želi ga imenovati. Kaže, prepoznat će se i priča još neke takve priče koje pokazuju kakav je odnos ljudi prema njemu.

- Meni su ovdje ljudi u Šibeniku prilazili; u Zadru nakon suđenja sjednemo u kafić, naruče mi piće. Neki moji suradnici i poznanici kad bi se recimo sreli u Zagrebu, hitali bi me pozdraviti, a ja se tada ustanem i predstavim se: ‘Slavica!’. Oni bi me gledali u čudu, a ja im kažem: ‘Kako to? A u Šibeniku me ne poznaš!’ Ili kolege s posla, ne razgovaraju s tobom na poslu, ali kad te sretnu u šoping-centru, zagrle te. Ali, to ti je život. Opet, tko zna kakav bih ja bio?

U pritvoru su ga tih 58 dana čuvali i neki s kojima je odrastao, a cimer mu je bio jedan stari prijestupnik. Toga se posebno sjeća:

- Kaže on meni, kako ćeš ti odvjetnika platiti, kako ćeš se izvući? Vidi što ti je država napravila, a cijeli si ih život branio. Puno mi je pomogla psihijatrica razgovorima, godinu dana sam bio na tretmanima. Ali, nisam bio na tabletama, donio sam 53 tablete. Nisu mi trebale. Kasnije mi je rekla da mi se s obzirom da su me odmah u početku ‘zgnječili’, aktivirao obrambeni mehanizam. I sada sam dobro. Znao sam da 100 posto nisam kriv. Ali, nije vam svejedno kad slušate državnog odvjetnika pa u jednom trenutku sam sebi postavim pitanje: ‘Pa ti si Slavica valjda neki monstrum. Kako to, a radiš u jednom humanitarnom sustavu’. Pisalo se da sam ja čak te vatrogasce namjerno poslao u smrt - kaže nam. S obzirom na to, pitamo ga je li se bojao osvete:

- Ne, nikad, znao sam da nisam kriv - priča mi.

Sve je, kaže, podnio stoički, ražesti se jedino na državnog odvjetnika jer se kaže otpočetka odnosio prema njemu osobno.

U jednom trenutku dotičemo se i politike, jer Slavica i dalje smatra da je u svemu politika imala svoje prste.

- Kako je moguće da nitko nije istražio tko je s maloljetnicima potpisivao ugovore o radu, a dokumentirano je u sudskom spisu bilo da je za jednog maloljetnika ugovor sklopio grad Vodice, a za drugog DVD Tisno, nego se i meni to stavljalo na teret, a ja te ugovore nikad nisam potpisao niti sam ih vidio. Jasno je vidljivo tko su bili potpisnici. Sve se sručilo na mene. Mene je država zgazila, a nitko nije istražio kako je bilo moguće obavljati građevinske radove u Nacionalnom parku, kako su radnici iz BiH odmah dobili izgon, nitko ih ništa nije pitao - postavlja naglas pitanja.

Nakon 14 mjeseci Dražen Slavica vratio se u javnu vatrogasnu postrojbu Šibenik i nakon 14 godina radi isti posao, “preventivca”.

- Rugam se sam sa sobom da sam uhljeb. U sve te godine riješio sam šest-sedam predmeta, nitko me ne zove na sastanke, brifinge u postrojbi gdje radim. Kad ne mogu ići na intervencije kao profesionalni vatrogasac, pridružio sam se DVD-u Bilice i s njima idem volonterski - kaže mi. Pretkraj našeg razgovora ima potrebu reći i ovo:

- Znao sam da ćete me to pitati. Pitali su me to već, otkud meni novac za Čedu Prodanovića? Jest, moja majka je bila rekla da kuća ide na burzu. Jer, nemamo mi kapitala, ja ni kredit u banci nisam mogao dobiti normalno. Ali, taj čovjek me sve vrijeme brani pro bono. I kupio me na prvom susretu. Ja sam njemu rekao: ‘Pa pravda je na mojoj strani!’ Odgovorio mi je: ‘Da je pravda na tvojoj strani, onda ti sad ne bi bio u toj poziciji’. Ali, mi ćemo ne 100 posto, nego 110 posto dokazati da nisi kriv. I uspjeli smo - kaže.

Što će sada? Hoće li tužiti državu, vratiti se na staro radno mjesto?

- To kod nas ništa ne ide automatizmom. Vidjet ću, moram razmisliti. Da, spreman sam opet biti vatrogasni zapovjednik, ne zato što ja to želim, nego što želim dokazati da sam bio neopravdano optužen. Imam 53 godine, 29 godina sam profesionalni vatrogasac i nemam kamo. Imam sreću što mi se to dogodilo sa 40 godina, jer da mi se to dogodilo u ovim godinama, bio bih mrtav. Idemo dalje - kaže na kraju bivši vatrogasni zapovjednik dok mu se maltezerica Lara mazi u krilu. Dražen Slavica nije kriv, ali tko je kriv za tragediju na Kornatima, pitanje je na koje čekaju odgovor obitelji stradalih vatrogasaca. Hoće li ga dobiti ikada?

29. studeni 2024 18:09