Iako su prošle samo dvije godine od njezina dolaska u Oružane snage, vojnikinja Lea Biloglav nastavlja pokazivati zavidne rezultate na natjecanjima, piše Hrvatski vojnik.
Nakon što je prošle godine na Memorijalu bojnik Davor Jović – natjecanje Prvi za Hrvatsku 2022. završila na trećem mjestu u ženskoj kategoriji, ove je godine bila najbolja među ženskim pripadnicama Oružanih snaga RH i Ministarstva unutarnjih poslova RH i osvojila prvo mjesto.
Intervju za Hrvatski vojnik, prvi hrvatski vojnostručni magazin, napravila je Janja Marijanović Šaravanja.
Pristupili ste u Oružane snage prije dvije godine, a već ste dva puta ostvarili izvrsne rezultate na natjecanju Prvi za Hrvatsku. Otkud ideja da se prijavite na to natjecanje prošle godine?
Zapravo je do ideje došlo sasvim spontano nakon što me jedan od dočasnika pitao jesam li zainteresirana za natjecanje. Rekla sam mu da je to prevelik zalogaj za mene s obzirom na to da u tom trenutku nisam bila toliko fizički spremna. Poslije inzistiranja i nagovaranja kolega u postrojbi prijavila sam se kako bih vidjela koliko mogu napraviti i zahvaljujući pripremama prije natjecanja stekla sam određenu kondiciju. Na kraju se natjecanje pokazalo kao odlično iskustvo za prvu godinu i unatoč tomu što je bilo jako teško i zahtjevno uspjela sam završiti na trećem mjestu.
Koliko vam je pomoglo prošlogodišnje iskustvo s natjecanja za ovu godinu? Jeste li ciljali na prvo mjesto?
Za razliku od prošle godine, za ovo natjecanje ciljano sam se prijavila i zahvaljujući prošlogodišnjim pripremama znala sam na što se moram više fokusirati tako da mi je to prvo natjecanje bilo vrlo korisno. A prvo mjesto svi želimo kad se u nečemu natječemo pa sam tako i ja priželjkivala pobjedu, ali nisam dopustila da mi to bude imperativ jer bih samoj sebi stvorila prevelik pritisak i izgubila bih fokus s bitnijih stvari.
Koliko je bila jaka konkurencija ove godine među pripadnicama? Je li vam nedostajalo sudjelovanje prošlogodišnje pobjednice u ženskoj kategoriji, vojnikinje Antolić, kako bi pritisak bio veći i konkurencija jača s obzirom na vaša susretanja na različitim natjecanjima?
Smatram kako je ove godine bila slabija konkurencija nego prošle i nisam sigurna da bih završila na prvom mjestu da su bile iste cure kao i prošle godine. Sve u svemu bila je dobra konkurencija, ali na moju sreću ne tako jaka kao prošlogodišnja. Što se tiče kolegice Antolić, svi ćemo se složiti da je izvrsno spremna i definitivno jaka konkurencija, ali ove je godine zbog školovanja morala izostati s natjecanja što je meni išlo na ruku i imala sam veće šanse za pobjedu. Unatoč rivalstvu koje mora postojati među nama, na natjecanjima smo u dobrim odnosima i čak mi je dala nekoliko iskusnih savjeta prije samog natjecanja kako bih bila što spremnija.
Koja vam je radna točka bila najzahtjevnija? Ima li nešto što biste promijenili u konceptu natjecanja?
Zvuči smiješno, ali najzahtjevnija točka bila mi je bacanje ručne bombe. Valjda od težine tereta na leđima ruka mi je bila utrnula i kad sam legla kako bih bacila ručnu bombu nisam uopće osjećala kao da je ruka moja i na kraju samo tu radnu točku nisam uspješno svladala. Zvuči ironično jer sam 15 godina trenirala rukomet i mislila sam da ću to riješiti vrlo lako, ali ipak sam se na kraju iznenadila. Generalno mislim da je orijentacija najzahtjevnija radna točka, a ove godine nije bila samo tehnički teška nego i fizički jer je bilo konstantno penjanje i spuštanje niz brdo što jako brzo umara. Nemam puno iskustva u ovom natjecanju, ali iz moje trenutačne perspektive ubacila bih možda više radnih točaka gdje se provjeravaju vojnička znanja i vještine jer se ovako većina toga svodi na to tko je fizički najspremniji.
Što vas je privuklo u vojsku i imate li neke ambicije za daljnja napredovanja?
Vojska me oduvijek zanimala zahvaljujući ocu koji je umirovljeni pripadnik Hrvatske vojske. Smatram da je ovo dobar izazov za mene i s obzirom na to da imam završen fakultet mogu dobro napredovati i ima puno mogućnosti za različita školovanja, tečajeve i sl. Trenutačna ambicija mi je Temeljna časnička izobrazba za koju sam se prijavila tako da se nadam da ću uskoro biti pozvana na školovanje.
Prošlogodišnje natjecanje Prvi za Hrvatsku odvelo vas je u Minnesotu na natjecanje Best warrior koje organizira njihova Nacionalna garda. Kakvo vam je bilo to iskustvo i je li zahtjevnije od našeg natjecanja?
Odlazak u Ameriku bio je super poklon nakon prve godine što sam bila na natjecanju Prvi za Hrvatsku. To bih iskustvo ponovila uvijek jer je dosta toga bilo novo pa je sve bilo zanimljivije. U usporedbi s našim, njihovo je natjecanje jednostavnije. Podijeljeno je u tri dana pa se stigne i odmoriti, a hodnja od 12 kilometara ne može se ni usporediti s naših 40. Noćna orijentacija bila je zahtjevna, ali bilo je zanimljivo s obzirom na to da nisam nikad radila s takvim uređajima za noćno gledanje. Kao najizazovniji dio definitivno bih istaknula snijeg koji mi je bio do polovine tijela što je bio velik izazov u svim zadaćama.
Prije dvije godine osvojili ste drugo mjesto na natjecanju za najboljeg ročnika i ročnicu 31. naraštaja na dragovoljnom vojnom osposobljavanju. Je li vam to pomoglo da već od starta stvarate taj natjecateljski duh?
Što se tiče natjecateljskog duha imala sam ga već odavno s obzirom na dugogodišnje profesionalno bavljenje rukometom, a ovo natjecanje za najboljeg ročnika i ročnicu definitivno mi je bilo jako uzbudljivo i sjećam se da sam bila pod velikim adrenalinom zbog cijelog novog sustava ponašanja jer sam bila tek na početku vojničke karijere.
Kako vaša obitelj komentira natjecanja i vaše uspjehe?
Sada su svi sretni i ponosni, ali otac mi je u početku govorio da mi to ne treba i da ću se samo polomiti. Sjećam se riječi jedne instruktorice dok sam bila u ročnoj vojsci: Dok si u vojsci zapamti da te uvijek netko odnekud gleda. I kad misliš da te ne gleda dok pljuješ žvaku, vežeš tenisicu uvijek netko sa strane gleda. Stvarno mislim da je to tako i da svaki uspjeh netko prati i smatram da će mi ovo dobro doći u životu. I moja je obitelj postala toga svjesna i shvatili su da sve ima nekog smisla.
Koji su daljnji planovi što se tiče natjecanja? Planirate li i iduće godine na natjecanje Prvi za Hrvatsku?
Trenutačno mi je jedini plan i cilj upasti na Temeljnu časničku izobrazbu, a o natjecanjima nisam još razmišljala. Još mi je sve relativno svježe od zadnjeg natjecanja tako da ne znam još ništa za iduću godinu. Vjerojatno ću biti na školovanju i samim tim propustiti natjecanje Prvi za Hrvatsku jer mi je Temeljna časnička sad najveći prioritet - kazala je Lea za magazin Hrvatski vojnik.