StoryEditorOCM
RegionalGDJE JE PRAVDA?

Vapaj bivše radnice legendarne dalmatinske tvornice mami suzu na oko: ‘Prije ću umriti nego dobiti zaostale plaće!‘

Piše Marija Lončar/SD
16. travnja 2023. - 12:47
Radojka Pekas ‘Reviji’ je dala 32 godine svoga života, cijeli radni vijek, i još tri godine rada u jednom butiku. Danas ima 73 godine i 339 eura mirovineNikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Kad su se nedavno ispred zgrade Županijskog suda u Šibeniku okupile bivše radnice "Revije", nekada poznate dalmatinske tekstilne tvornice, da bi još jednom zavapile za pravdom i podsjetile kako nisu zaboravile svoje neisplaćene plaće te poručile da neće odustati od toga da dobiju zarađeni novac, među prosvjednicama je bila i Radojka Pekas.

U 20 godina, koliko je trajao najduži stečaj u Hrvatskoj, redovito je, s ne baš brojnom grupom radnica, dolazila na ročišta i borila se za to da dobiju ono što im pripada. I koliko god da je bila razočarana, ogorčena, čak i ljuta prije dvije godine kad je stečaj, nakon svega što su radnice proživjele u ta dva desetljeća, u rekordnih pola minute okončan, Radojka gotovo ni u jednom trenutku nije poželjela odustati.

"Revija" je, prisjeća se, te 2020. godine ugašena uz odluku da se stečajnom upravitelju isplati 630 tisuća kuna bruto, ali ni kune radnicama koje su, njih 326, za svoje neisplaćene plaće i otpremnine potraživale ukupno 9,7 milijuna kuna. Budući da je prije četiri godine država zbog potraživanja od 65 milijuna kuna preuzela svu "Revijinu" imovinu, pogon i upravnu zgradu u Bilicama, odnosno sve nekretnine i pokretnine, svoja su očekivanja radnice likvidirane tvornice sada usmjerile prema Banskim dvorima.

– Nedavnim skupom željele smo poručiti da tražimo samo ono što smo zaradile, svoje plaće i svoje otpremnine. U "Reviji" smo radile i danju i noću kad je trebalo, šile smo za našu vojsku, radile u svakakvim uvjetima i pod granatama.

Nije to bio prosvjed, samo smo željele podsjetiti na to. Rekle smo da nećemo vikati, želimo da to bude miran i kulturan podsjetnik da naša Vlada vidi. I premijer Andrej Plenković. Neka vidi i ministar gospodarstva Branko Bačić i neka nas prime.

U sindikatu kažu da će to biti mukotrpan put. Ali novaca ima i zašto nam ne bi dali. Pa, umrijet ću, a neću dobiti svojih devet plaća koje sam zaradila – govori Radojka.

Mizernih 330 eura mirovine

"Reviji" je dala 32 godine svoga života, cijeli radni vijek, i još tri godine rada u jednom butiku. Radojka danas ima 73 godine i 339 eura mirovine, pretvoreno u kune nešto više od 2500. Zato, da bi mogla živjeti, mora i dalje raditi. I ne pada joj to teško, kaže. I sad bi se mogla ponovno vratiti u pogon i raditi na normu!

– Očekujem da dobijem ono što sam zaslužila. To je mojih devet plaća i otpremnina. Bili su mi dužni 64.000 kuna, ali kada je prodana zgrada uz glazbenu školu, gdje je bilo "Revijino" skladište, gdje se sada gradi stambeno-poslovni objekt, dobila sam 18 tisuća kuna, tako da mi duguju još 46 tisuća kuna.

To je moj novac, zaradila sam ga svojim radom. Ne moraju mi dati ni kamate, ali neka mi daju nešto. Jako sam ogorčena na sve te stečajeve i stečajne suce. Bili smo na svim tim ročištima. Budemo pet minuta, ne smiš ni riči reći, jednostavno se osjećaš kao da ti je netko trisku dao. Imaš osjećaj kao da su svi oni povezani, da se dogovaraju: stečajni sudac, upravitelj i Državno odvjetništvo, a kada ti digneš ruku, kažu: "Nemate pravo govoriti!"

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

U 20-godišnjem "Revijinu" stečaju, prisjeća se, izmijenilo se petero sudaca, a svaki dolazak na sud završio bi s gorčinom, osjećajem izdaje i napuštenosti. Nadasve saznanjem da su svi drugi vjerovnici važniji od samih radnica i da će svi doći do svojeg novca, a one...

– Ja krivim našu Županiju, koja nas je ostavila na cjedilu i nije nas podržala. Ako smo mogli radili za jednog Marca Aurela, za Jobisa i ako smo imali svoje dućane po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, nije mi jasno da smo tako mogle biti napuštene, ostavljene.

To mi je tako žao. Ostavili su nas cjedilu. "Revija" je mogla opstati, samo je pokradena. Kralo se kapom i šakom. Ako nas je Marc Aurel htio uzeti, zašto Županija to nije tila? Zašto?

Agonija radnica "Revije" nije dotaknula ni saborske zastupnike, otvoreno će Radojka. Ne sjeća se da je ikad itko spomenuo "Reviju", osim jednom u istupu Franko Vidović. Očito bez ozbiljnije namjere, jer se ime nekadašnje velike šibenske konfekcijske kuće u sabornici više nije izgovorilo.

Iz ‘Revije‘ zadnja izišla

I danas se živo sjeća svojeg posljednjeg radnog dana u "Reviji". Život je nikada nije mazio. Imala je teško djetinjstvo, rano je počela raditi kako bi se mogla školovati, gradila je kuću, vjenčala sinove, u 50-ima je ostala bez muža, otplaćivala kredite, deset godina brinula se za nepokretnu majku, okopavala i sadila vrt da ima svoju blitvu, luk, bob i sve povrće u sezoni.

I cijelo je vrijeme šila! Šivala je i u Njemačkoj, u koju se otisnula trbuhom za kruhom kad je "Revija" otišla u stečaj, a ona ostala bez posla. Otišla je da bi čuvala i njegovala starije Nijemce, ali ni tada nije mogla bez igle i konca. Kao što i danas svoju malu mirovinu "podebljava" šivanjem.

image

Stečaj tekstilne tvrtke ‘Revija’ trajao je 20 godina - najduže u Hrvatskoj

Nikša Stipaničev/Cropix

Baš je nedavno, pohvalila se, završila narudžbu od 640 velikih ubrusa i 300 stolnjaka. Ali koliko god da ju je život bacao na koljena, nanovo bi se podigla. Naučila je biti borac, ali kada su iz sindikata rekli da svi moraju napustiti tvornicu jer ide u stečaj, njezinoj tuzi nije bilo kraja.

– Kada smo otišli iz "Revije", ja sam ostala zadnja. Radili smo kapute za krojačku radnju Lapić. Svi su otišli, ja sam ostala. Kolegica Vesna Šlogar bila je u skladištu i ja u pogonu. U mašinama je sve ostalo: rukavi kaputa koje smo radili, džepovi, uključene pegle...

Bilo mi je teško izići, jer sam imala kredit za kuću. Šećem po pogonu, pogledam u strop i kažem: "Bože, ja bi ovo još radila!" Iza mene se odjednom stvorio gospodin Lapić, dao mi kartonske kutije i rekao: "Rado, kupi ove kapute, ti ćeš ih raditi s još 18 žena." I tako je bilo. Sašili smo na tisuće kaputa.

U "Reviji" se Radojka zaposlila davne 1970. godine, nakon što je završila krojačku školu.

Lopovluk u tvornici

– Mi smo tada u "Reviji", bez obzira na završenu srednju školu, morali proći tečaj od šest mjeseci. Mentor nam je bio Zdravko Ivanišević. Tek kada smo to završili, startali bismo s poslom. U konfekciji je uvijek bilo teško, radilo se u smjenama, na normu, a plaće su bile uvijek male. Ja bih i sada mogla ići u Caritas, tražiti socijalnu pomoć. Ali nisam i neću.

Volim svojim rukama pošteno raditi i zaraditi. Nitko mi ne može zabraniti da radim. Bolje i to nego da prosim. Ili kradem. Jednom smo u "Reviji" morali za njemačko tržište napraviti 500 jakni za pet dana. Nisam pet dana išla kući. Dogodila se greška na jednom ušitku i morali smo to ispraviti. Sitim se puno lipih trenutaka. Bili smo kao jedna velika obitelj.

Radilo se i noću kada je trebalo, i ručak su nam znali donositi da ne prekidamo posao. Nismo mi krive za to što se dogodilo s "Revijom". A dogodio se lopovluk. Mi smo bile sposobne raditi i to smo dokazale – smatra Radojka i ne krije kako joj je žao što se ni zadnji put na poziv da se okupe ispred suda nije odazvalo puno radnica, tek njih tridesetak.

image

Nekadašnje radnice ‘Revije’ koja je otišla u stečaj, još nisu dobile svoje plaće

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Počele su im se, međutim, javljati radnice iz kancelarija, koje su do sada sve pratile sa strane. Najviše od svega pak bole je zajedljivi komentari nekih kolegica.

– Boli me kada kažu: "Evo ih, došle su se opet slikati!" Boli me i kada su neke radnice koje su i sada bile pozvane rekle da od toga nema ništa i da zato nisu došle. A mene zanima: bi li uzele novac da ga dobijemo? Bi li se onda odazvale? – s dozom razočaranja govori Radojka.

Ona, uvijek optimistična i borbena, kaže da je spremna i do Zagreba ići. Premijeru i Vladi pod prozore, ako treba, jer, ponavlja, neće odustati od svojih devet plaća i otpremnine. Tih 46.000 kuna, malo više od 6100 eura, više bi joj nego dobro došlo!

– Imala sam težak život, tako da bi mi ovi novci dobro došli da svoju starost mogu malo osigurati. Upisala sam se u starački dom i ovo bi mi taman lipo došlo da mi pokrije što mi bude falilo. Neću odustati od tog novca. To je moje i krvavo je stečeno!

Jako sam ogorčena na sve te stečajeve i stečajne suce. Bili smo na svim tim ročištima. Budemo pet minuta, ne smiš ni riči reći, jednostavno se osjećaš kao da ti je netko trisku dao. Imaš osjećaj kao da su svi oni povezani, da se dogovaraju: stečajni sudac, upravitelj i Državno odvjetništvo, a kada ti digneš ruku, kažu: ‘Nemate pravo govoriti!’

16. studeni 2024 20:27