Nakon težeg moždanog udara, preminula je Marija Ujević Galetović, najveća hrvatska kiparica, autorica među ostalim Krležina kipa na zagrebačkom Gvodzu, i Augusta Šenoe u Vlaškoj.
Stvarala je u ateljeu na Črnomercu, živjela u stanu tik do Dolca. Njezina je i skulptura Trkač na Savskom nasipu, te Mate Parlova u Puli. Sahranit će ju, uz njezina supruga u grobnici na Braču, a ispraćaj će biti u Zagrebu.
Rođena je 20. listopada 1933, dolazi iz obitelji profesora, otac Mate Ujević, stoljetnim korijenima iz Krivodola kod Imotskog, bio je profesor, a kasnije pokretač Hrvatske enciklopedije; majka je također bila profesorica, porijeklom sa Silbe gdje je Marija imala kuću i malu galeriju.
Osnovnu i srednju školu pohađa u Zagrebu. 1953. upisuje zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti - Kiparski odsjek, te 1958. diplomira u klasi profesora Frana Kršinića.
Poslije studija usavršavala se na londonskoj Central School of Art. Od 1987. godine djelatnica je ALU-a, a status redovne profesorice dobila je 1995. godine. Od 1998. redovita je članica HAZU-a. Osim kiparstvom, bavila se i slikarstvom, za što je često bila nagrađivana.
U intervjuima, a odradila sam ih s ovom umjetnicom popriličan broj, pričala mi je i kako se počela baviti kiparstvom:
“Bila sam u Parizu 1960. godine, mislim da mi je to bilo prvi put da boravim u ovom gradu, kojemu ću se kasnije često vraćati. Pevsnerova je skulptura bila izložena u njihovoj nacionalnoj galeriji. Tada sam i prvi put njegov rad vidjela uživo. Jako mi se sviđalo što radi, činilo mi se krasnim. No, s vremenom se mijenja tko i što vam se sviđa.
Primjerice, prvi put kad sam ugledala rad Augustea Rodina, obožavala sam ga, zatim sam promijenila pogled na skulpturu i više mi se nije toliko sviđao. Henry Moore je za mene poprilično promijenio stav prema ovom mediju. On je pojednostavio formu, imao je ishodište u Aztecima i vidljiv utjecaj Grčke i Mediterana. Kad mi se počeo sviđati Moore, prestao mi se sviđati Rodin. Ne možeš odjednom imati puno ljubavi, možeš imati samo jednu. Uglavnom, kasnije sam uvidjela da je Pevsner previše dekorativan. Kad si mlad, ne vidiš dobro. Opće je poznato da si jako bedast kad si mlad.
Oduševiš se iznenada, nemaš baš kriterija. Često sam razmišljala kako ću svojim studentima na Likovnoj akademiji prikazati što je sloboda. Zaključila sam da je to mogućnost izbora. Onaj koji ništa ne zna, ne može niti izabrati, razlikovati bitno od nebitnoga.”
U istom mi je intervjuu pričala i kako se odlučila, nakon studija kiparstva, ipak baviti slikama. Naime, bila je već na vrhuncima svoje kiparske karijere kada je prvi put izložila slike.
“Djelomice zbog radoznalosti, djelomice zbog ruku. Godinama, naime, patim od kralježnice. Pa sam zaključila da je najbolje da uzmem kist, uključim radio i slikam. Osim toga, kod kiparstva ili lupaš ili grebeš, prevelika je buka. Meni je jako važno da je upaljen radio dok stvaram. Nakon što uđem u atelje, prvo što učinim jest da upalim Treći program.
Uvijek ima lijepe muzike, niti ne znam, zapravo, gdje su druge stanice. Osim toga, u mladosti sam željela ići na slikarstvo, nisam iz prve upisala pa sam otišla na kiparstvo. Bilo je to divno razdoblje kad sam se počela baviti slikarstvom, nakon godinu dana rada napravila sam lijepu izložbu. Vidim da mi moje slike odgovaraju, držim ih na zidu”, kazivala je umjetnica.