Ivica Kukavica (51) umirovljeni je bojnik Hrvatske vojske i jedan od brojnih Imoćana, sudionika "Oluje" 1995. godine, kada je u samo četiri dana, od 4. do 8. kolovoza, uništen san velikosrpskih okupatora i četnika o stvaranju "velike Srbije".
U razgovoru s pripadnikom legendarne Treće imotske bojne Četvrte gardijske brigade o tim događanjima od prije 26 godina, imali smo osjećaj kao da razgovaramo s jednim od pedantnih analitičara i programera te ratne operacije. Ivica Kukavica, inače triput ranjavan, do u detalje nam otkriva svaki trenutak te veličanstvene vojne akcije do njegova ulaska u Knin.
- Sve mi izgleda kao da je bilo jučer, cijeli moj ratni put od utemeljenja Treće imotske bojne, od stare vojarne na Kamenmostu do prvih vojnih akcija u Kruševu 29. srpnja 1991., kada sam bio zapovjednik pješačke desetine, preko ogorčenih i najtežih borbi u obrani Zadra, pa sve do "Oluje".
Uvijek su mi pred očima slike mojih suboraca, zajedništvo, akcije i nepokolebljiva želja da oslobodimo Hrvatsku. Sijevaju slike o gađanju i pogađanju dva neprijateljska tenka tamo na Bilom Brigu i Bokanjcu. To smatram nekako i prekretnicom u mojoj vojnoj karijeri. Postajem u studenome 1991. i dozapovjednik pješačke satnije.
POGINULI SUBORCI
Tereni su išli jedni za drugim, od Bistrine na Južnom bojištu do Čavoglava i Drniškog ratišta. Onda ljeto 1992. i deblokada Dubrovnika. Član sam zapovjedništva Treće imotske bojne i tu sam prvi put ranjen. Dolazi siječanj 1993., Maslenica, gdje ja i suborci iz Imotskog vodimo najžešće bitke. Stvarno je bilo pakleno, puno bitki prsa o prsa. Bio sam tada zapovjednik Imotske satnije. Tu sam drugi put ranjen. Poginuli su tu dragi moji suborci Mate Patrlj i Ivan Šabić-Zekić, a mnogo ih je ranjeno. Mjesec dana doslovno prsa o prsa s neprijateljima. Slijedi Vodičko ratište i treće ranjavanje, a onda odlazim u Zapovjedništvo Četvrte gardijske brigade, gdje sam vršio dužnost savjetnika za obavještajne poslove. Tu dužnost obavljam od studenoga 1994. do kraja rata. I na toj funkciji dočekao sam i "Oluju".
Pripreme za "Oluju" većinom su rađene na Dinari. Akcije Zima 94., Skok jedan i Skok dva, Ljeto 95., kada smo ušli u Bosansko Grahovo. To su sve pripremne akcije, gdje smo doslovno neprijatelja rušili i uništavali te se pripremali zadati mu zadnji i odlučujući udarac.
I onda dolazi taj 4. kolovoza. Moja zadaća bila je koordinacija i uvezanost s našim bespilotnim letjelicama, zrakoplovstvom, časnikom za zrakoplovne snage i direktna povezanost s MIG-ovima i topništvom. Upravo ta koordinacija s bespilotnim letjelicama silno je koristila u otkrivanju neprijateljskih položaja.
Malo se zna da smo imali tada sofisticirane bespilotne letjelice koje su zadavale silnu glavobolju neprijatelju. Prohujale bi im letjelice iznad glava, iznad njihova topništva, a da se ni snašli nisu. Ujutro 4. kolovoza kreće napad u pet sati i prva kreće Sedma gardijska brigada. Nasuprot sebe imali su snage korpusa specijalnih jedinica koje je vodio Mile Mrkšić, i uspjeli su ih razbiti na Dinari.
Mi smo sa Zapovjedništvom Četvrte bili na isturenom mjestu na Dinari. Kroz ostatke tih razbijenih neprijateljskih snaga 5. kolovoza u pet ujutro krenuli smo put Knina. Sedma gardijska je krenula i ušla u Knin nešto prije jer su krenuli s južne, a mi sa sjeverne strane. Ja sam bio s isturenim zapovjedništvom Četvrte gardijske brigade. Moji suborci iz Četvrte ušli su u Knin oko 10.30, a ja sa zapovjedništvom oko 14.30.
VELIKO VESELJE
U biti, moja direktna zadaća je bila u "Oluji" osmatranje pokreta neprijateljskih snaga i zajedno s načelnikom topništva djelovanje po vojnim neprijateljskim ciljevima, koji su pravili probleme našim snagama. Bespilotne letjelice, a to je bila naša kompletna tehnologija, naš proizvod, uočile bi njihove haubice i ostalo topništvo i mi bismo onda javili našem topništvu da riješe te probleme.
I onda, nakon ulaska u Knin, u meni dolazi do raspamećenja duše, tako to kažem, jer sam znao, kao i moji suborci, da je rat gotov, da je pobjeda tu i da smo oslobodili Hrvatsku.
Gledao sam kako neprijatelj odlazi u koloni sa svojom tehnikom i ljudstvom i da mu više nikada neće pasti na pamet napasti našu zemlju. Ulazak u Knin, glavni grad njihove paradržave, bio je ipak vrhunac za mene kao vojnika. Bio sam ponosan i na to da smo sada kao oružana sila pokazali visoku vojničku zrelost.
Veselje je nastupilo i smatrali smo se stvarno velikom vojnom silom. Tada u Kninu zaboravio sam one strašne trenutke u obrani Zadra 1991., pa Šibenika, pa svu silu neprijateljskih napalm bombi, borbi prsa o prsa... Ostala je ipak tuga zbog gubitka prijatelja, suboraca, i žal da i oni nisu mogli dočekati slobodu i sa mnom ući u Knin. I tu njihovu žrtvu trebamo uvijek poštovati, obilježavati, trebaju se generacije učiti kako se voli i brani domovina, veli nam umirovljeni bojnik Ivica Kukavica.