Kada je nedavno u svom stanu u Fra Boninoj ulici u Splitu, na kuhinjskom štednjaku, izrađivao dimnu bombu, sedamnaestogodišnji mladić je pomislio da je ovladao tehnologijom izrade bombe i da nikakvih loših posljedica neće biti.
No nakon što je njegov "uradak" srušio pregradni zid između dnevnog boravka i kuhinje, mladić je morao porazgovarati i s policijom.
– Gledao sam na YouTubeu kako se izrađuje dimna bomba i nakon toga sam je odlučio i ja napraviti – rekao je mladić policiji.
Dimnu bombu je izrađivao isušivanjem kalcijeva nitrata (umjetno gnojivo), šećera i boje. Sve tri supstancije su lako dostupne i legalno se mogu kupiti bilo gdje.
Ugledni znanstvenik doc. dr. sc. Marijo Buzuk sa Zavoda za opću i anorgansku kemiju Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu kazao nam je da "sve tako jednostavno i zabavno izgleda kada netko drugi to radi i lijepo je iščekivati što će se dogoditi".
No upozorava da nije dovoljno samo slijepo slijediti upute koje ste pročitali ili vidjeli, nego je bitan još jedan element u svemu tome, a to je znanje onoga koji izrađuje neki kemijski spoj ili supstanciju.
– U današnjoj eri razmjene informacija svi mogu biti sve, pa i ako ne znaju u biti što zapravo rade. Bitno im je samo slijediti upute i misle da ništa ne može poći po zlu. Nažalost, rijetko se mogu naći na internetu objavljeni neuspjeli pokusi ili oni koji su krenuli u krivom smjeru. Najčešći razlog zašto nešto krene po zlu nije radoznalost, krive supstancije, njihovi krivi omjeri ili pak čisti nedostatak sreće. Najčešći razlog zbog kojeg dolazi do ekscesnih situacija jest neznanje. Neznanje o tome čemu što služi i koja mu je uloga. Tako se i širi neznanje preko interneta. Rijetko ćete čuti objašnjenja čemu što služi, samo ćete čuti da to treba dodavati, pomiješati, zagrijati, hladiti – objašnjava Buzuk.
Dimne bombe
Znatiželjne "kemičare" ponajviše privlače vatrometi, prskalice, dimne bombe, eksplozivni eksperimenti, uglavnom nešto dojmljivo, bučno ili efektno. Takvi eksperimenti uvijek u sebi nose golem rizik da će nešto krenuti u neželjenom smjeru budući da je obično riječ s krutim tvarima jakog oksidacijskog potencijala.
– Ovakvi eksperimenti su uvijek visoko rizični zbog eksplozije, koja je nekontrolirana reakcija. To je poput igre s lako zapaljivim tvarima (krutim ili tekućim) u posudama malog volumena. U takvim posudama proces gorenja je kontroliran dostupnim kisikom iz zraka (pa plamen možemo ugasiti samo ako poklopimo posudu), no zamislite da je sama lakozapaljiva tvar bogata kisikom ili da ga "proizvodi" svojim raspadom. Tada prekrivanje posude nema nikakvog efekta. U takvim slučajevima teško je kontrolirati količinu kisika, te dolazi do lančane i brze reakcije u kojoj se oslobađaju veliki volumeni plinova, koji se moraju negdje širiti u kratkom vremenu, što zovemo eksplozijom. Baš takve reakcije odvijaju se u bučnim ili efektnim eksperimentima.
Najmanje jedna tvar je "gorivo", dok je druga, radi efektnosti i brzine reakcije, jako oksidacijsko sredstvo (kao što je i kisik, koji je potreban za proces gorenja). Miješanjem takvih tvari znatno se povećava dodirna površina između oksidacijskog sredstva i "goriva", te reakcija biva burnija. Naravno, za početak procesa potrebno je inicirati reakciju (obično zagrijavanjem, dovođenjem plamena i sl.). I tu se događa ključni moment. A nitko ne može pretpostaviti, u tako improviziranim uvjetima, kako će se reakcija odvijati. Čak i najiskusniji kemičari izbjegavaju rad s takvim kemikalijama zbog njihove nepredvidivosti – upozorava Buzuk.