Sve ti je Amerika, di nije ovi naš kamen. Svudi ti se manta, a ovdi bistri. Svudi pijano teturaš, a ovdi živiš – kazala je Matanova Vrtirepka, a da njezine riječi i danas imaju istu težinu za one koji su napustili zavičaj, potvrdila nam je i naša sugovornica Mare Ivana Zelina.
– Srce mi je uvik u Župi! Tu su mi rodna kuća i grobovi najmilijih. Mater mi je govorila da se u selu nisi ima di popišat jer bi uvik neko naiša. Danas možeš gol trčat kroz Župu, neće te niko vidit. Nekoć je ovde živilo 1500 ljudi, imali smo poštu, dućan, crkvu i školu, a obrazovanje je uvik bilo prioritet.
Luetići su bili odvjetnici, doktori ili profesori, a među ženama je bilo puno medicinskih sestara i babica. Pantin kad mi je ćaća kaza: "Ako nećeš učit, vrati se. Vidiš kolika je Bijakova, nabavit ću koza i ovaca pa nek’ se selo s tobon ruga!".
Nikad mater i ćaća nisu dolazili na roditeljske sastanke, nije tribalo, niti su imali kad. Ko mala san čuvala živinu, kosila travu, sikla grm, a babi san govorila da se neću udat na selo nego za bogataša i imat ću svoje sluge!
– Dabogda se ti udala za pridsjednika Amerike! – odgovarala bi baba.
– Ali kako ćeš znat da je sluga dobro napravio, ako ti ne znaš kako se šta radi?
Te babine riči san zapantila za cili život. A danas? Ehh, danas bi se od gušta vratila na selo i čuvala živinu – rekla nam je Mare koja živi u Makarskoj, a svaki slobodan trenutak provodi u Župi.
Davor Turić na svojoj internetskoj stranici bijakova.com zapisuje i prati sva događanja, običaje i kulturu Župe Biokovske. Osim značajnih povijesnih datuma za selo, na stranici se mogu pronaći i legende koje se nerijetko isprepliću s realnošću.
Jedna od legendi govori da "kamene vile" otmu i jedu hranu onome tko zataji da ima, a činjenica je da ovdašnji narod nije škrt i uvijek ponudi jelom gladnoga ili putnika namjernika. Činjenica je i to da danas u selu nema dućana, pošte, ni škole i da dvadesetak mještana živi uglavnom od uspomena.
– Zbog manjka djece osnovna škola je zatvorena 1989., a 2012., nakon 146 godina neprekidnog rada, zatvara se i poštanski ured. Jedino što smo novo dobili to je zgrada mrtvačnice započeta 2017. i upravo se završava uređenjem parkirališta.
Ostala nam je crkva svetog Ivana Krstitelja u kojoj župnik održava svete mise i sprovode, a krštenja i vjenčanja ovdje odavna nema. Danas je Župa samo lijepo mjesto s puno prirodnih resursa za bavljenje poljoprivredom i stočarstvom.
Krajem 2003. selo dobiva javni vodovod iz pravca Vrgorca, ali ta je voda preskupa za ovdašnje stanovnike pa je koriste većinom vlasnici bazena. Nakon što je izgrađen Posjetiteljski centar Parka prirode Biokovo "Akademik Josip Roglić" zanimanje za Župu postaje puno ozbiljnije.
U samoj zgradi centra će se, navodno, otvoriti ugostiteljski objekt, što je bitno i nama mještanima, jer se već desetljećima nemamo gdje okupiti i proćakulati. Mladosti nema jer ih je najnovija politika prisilila da se odsele odavde, s čvrstom namjerom da se u ovu nesređenu okolinu više ne vrate.
Najveći problem su nesređen katastar i zemljišne knjige, što sprječava mlade ljude da bilo što krenu raditi na djedovini. U Župu se postupno vraćaju imućniji poduzetnici ovdašnjih korijena i obnavljaju stare kuće, podižu maslinike i voćnjake, a mnogi su krenuli i u turističke vode jer se trenutno iznajmljuje desetak vila s bazenima. Ostaje nam samo nadati se da se ono najgore ovom kraju već dogodilo – kaže Davor.
Ivica Miloš Pekin vratio se iz Njemačke prije osam godina i sagradio kuću na djedovini. Smatra da bi u Župi sve moglo biti bolje, ali kad ne ide nabolje, ide nagore.
– Naši roditelji su gradili školu ili bi platili dnevnice za gradnju, a načelnik Zagvozda Miro Gaće dao je školu Parku prirode, koji je od nje napravio centar za posjetitelje. Kad se već napravio centar, zašto nije otvoren? Auta se zaustavljaju, ljudi dođu, a centar zatvoren.
Stare vace koje su bile na školi prekrivene su novim, ali lošijim kamenom, a u prostorijama centra je mračno. Zar stvarno nije moglo bolje? Nas nitko ništa nije ni pitao. Kad treba glasat, a dosad se glasalo u prostoru osnovne škole, za tu se svrhu sad unajmljuje privatna kuća.
Od mlađih generacija ne očekujem puno, dođu za vikend, napiju se i najedu pa nazad. Kad sam se vratio iz Njemačke, zatekao sam obrasle potoke pune smeća i htio sam organizirati akciju čišćenja. Neće nitko, svak govori kako to nije njegovo, a mnogi ni svoje ne održavaju. Ono što ovdje valja nije djelo ljudskih ruku već prirode, a to je mir – veli Ivica.
Kao što se činjenica naslanja na legendu, tako se i župska ganga naslanja na riječi Marina oca “Ako nećete učit, vratite se!”. Velika je Bijakova, mater od vukova, a Turija njena ćer starija. Sve san svoje popijo i proda, osta samo u sarnaču voda.