Zašto pojedini partijaneri danas "razvaljuju" Split, a u Jugoslaviji je ovdje ljetovao sve neki fini, pitomi svijet?
Takva se teza sve češće spominje posljednjih mjeseci i podgrijava svakim novim incidentom u režiji mladih turista, koji u najveći dalmatinski grad najčešće stižu niskobudžetnim letovima.
Jesmo li davno prije bolje upravljali splitskim turizmom i tako bili lišeni svih tih bukača, golaća i pijandura koji maltretiraju mirne građane dugo u noć? Nismo, jer turizma u ovom vidu u kojem ga danas konzumiramo – nije bilo ni u tragovima.
Stariji će se sjetiti krajem osamdesetih dugih automobilskih kolona preko Solinske do trajektne luke, koje je devedesete prvo prekinula "balvan-revolucija" pa rat. Riječ je bila mahom o strancima koji su do jednoga preko Splita odlazili na otoke. Ovdje se jedva itko zaustavljao. Proveli bi u Splitu tek nekoliko sati do ukrcaja na trajekt ili eventualno na povratku s Hvara, Brača, Šolte..., napravili brzinski đir po Rivi, poćirili Peristil i uspeli se na zvonik sv. Duje.
Da je to bilo tako, svjedoči skromna ugostiteljska i hotelska ponuda u to vrijeme. Restorane, na čelu s čuvenim "Erom" i "Sarajevom", moglo se nabrojiti na prste jedne ruke. Je li bilo iznajmljivača? Da, ali oni su izdavali sobe najviše našima koji bi se dolazili par dana okupati se na Bače i Želju, a visina usluge im nije bila na prvom mjestu.
Daleko je taj "zimmer frei" bio od ovoga današnjeg i po kvaliteti, i po kvantiteti, a i zarade su bile takve. Ozbiljniji privatni iznajmljivači u to doba pravi su posao radili u Podstrani.
Tako je bilo i poratnih godina. Prvo su u Splitu smještaj tražili Bosanci koji su se selili u Ameriku i skandinavske zemlje jer su ovdje čekali da im predstavnici međunarodnih organizacija "srede papire", a onda su se stidljivo počeli pojavljivati Slovenci, Česi, Poljaci, Mađari... Kako mi je jedan iskusni turistički radnik rekao, bilo je pravo umijeće prodati aranžman južnije od Zadra, a da u pitanju nije bio Dubrovnik.
Poljaci su i tada, krajem devedesetih, znali sobom donositi jeftinu robu široke potrošnje koju bi prodavali nad usjekom pruge ili na tržnici nakon radnog dana, i tako u cijelosti financirali ljetovanje.
Kakva Južna Koreja, Amerika ili Australija, kruzeri i fensi-šmensi restorani. Splitski su turisti dolazili mahom iz Europe vlakovima i autobusima, pa ih se, ta sjećaju se to stariji, po kolodvoru i luci "vuklo za rukav", što je tada ljutilo Splićane koji su apelirali na gradske vlasti da zaustave tu sramotu, jednako kao i otkvačene partijanere danas.
Pravi se turizam u Splitu dogodio tek kad se poklopilo više faktora. Jedan je od njih svakako ulazak Hrvatske u EU prije punih devet godina. Gostima se prohtjelo vidjeti kako izgleda najveći grad na istočnoj strani Jadrana u toj poratnoj Hrvatskoj koja je konačno primljena u europsku zajednicu naroda. Na to su se brže-bolje nakalemile low coast kompanije, a pravi magnet nije bila Dioklecijanova palača i bogato kulturno nasljeđe grada, već internacionalni festival elektroničke glazbe Ultra.
Brzo su ovdje profunkcionirali i web-divovi Booking.com i AirBnb. Iznajmljivači su bacili kartonske natpise "room, camera, spokoj" i krenuli tražiti goste u virtualnom svijetu, pa i tu konkurenciji podapinjati nogu.
Država je to prepoznala i uključila se u igru radi socijalnog mira. Brza registracija smještaja i paušalni porez, pauperizirane radnike propalih splitskih poduzeća i penziće, izvukli su iz egzistencijalnog ponora. Tko se nije libio raditi, mogao je bez problema ubiti kintu, a tako je i danas, kad upravo zahvaljujući turizmu posla ima preko glave pa ga se libe samo hebivjetri.
Znači, svatko tko je imao sobicu viška bacio se na iznajmljivanje, a zone su se iz ljeta u ljeto širile: od Varoša, Geta i Bačvica, sve do Mejaša, Sirobuje, pa dalje – pod obronke Kozjaka i Mosora, a onda i Zagoru. Ubrzo je cijeli Split "apartmaniziran", a njegov turistički obrazac preslikan u bližem okruženju: Kučinama, Mravincima, Klisu, Dugopolju, Dicmu... Obala i otoci više nisu jedina područja na kojima se ubiru devize.
U međuvremenu, Split je prepoznat kao popularna party-destinacija.
To samo po sebi, nažalost, između ostalog znači i hektolitre alkohola te kojekakvih droga, zabavu 24 sata sedam dana u tjednu, u kojoj ni prostitucija po jahtama nije isključena. Za Sodomu i Gomoru u početku nitko nije mario, a sad je nastao problem jer su mnogi shvatili da se ne može imati "jare i pare".
Split se tako našao u raskoraku između onih koji imaju izravni ili neizravni doticaj s turizmom kad su obiteljske financije u pitanju, i drugih koji s njim nemaju veze, pa im divljanje pod prozorom, naravno, smeta, što rezultira suludim grafitima tipa: "Fuck tourism", jer ima li što ljepše nego putovati? Upoznavati druge i drugačije? Uspoređivati se, rušiti predrasude – uživati!
E, sad, red može uvesti jedino vlast: gradska i/ili državna, komunalci i policija. Vele da su ovlasti problem. O.K., mijenjajmo onda zakone i dajmo im u ruke alat kojim će drznicima koji misle da je ovo Divlji zapad stati na kraj, a drugima – domaćima i fureštima, osigurati ugodan život u gradu.
Kako god okrenete, politika je na potezu. Ako su uspjeli smisliti model po kojem je turizam od ulaska Hrvatske u Europsku uniju do pandemije rastao dvoznamenkastim brojkama i postao naša najjača gospodarska grana, zašto ne bi pronašli rješenje kad je u pitanju komunalni red i stvari vratili u škvaru?
Turistički Split iz 21. stoljeća kudikamo je ljepši od onoga iz osamdesetih. Zato su mahom zaslužni privatni investitori, no očito su pred nama drugi izazovi. Nije nuklearna fizika pronaći balans između želja gostiju i potreba Splićana, a da nam turisti nastave dolaziti u ovolikom broju, s jedne, a domaći ostanu doma i ne iseljevaju se u susjedne općine, s druge strane.
Eto prave izborne teme za kandidate za gradonačelnika i njihove zamjenike. Ponudite rješenja. Birači to od vas očekuju.
