Svjedočim neki dan razgovoru između prodavačice i potrošačice u jednoj trgovini.
"Mogu li vam ponuditi ručnike?"
"Joj, ne, hvala."
"Ali jako su vam povoljni, na akciji su..."
"Znam, ali imamo doma brdo ručnika. Suprug mi radi u Jysku pa kad god su akcije, mi kupimo ručnike. Znate, to nam baš zgodno dođe za naše apartmane...", odvrati žena ispred mene pa ode iz trgovine, piše Jutarnji.hr.
Samo dan ranije sličnom ćakulanju prisustvovala sam i tijekom vožnje u tramvaju.
"Ma kakvi, ne mogu ovaj vikend. Moram ić‘ pomoć mami oko apartmana, to je ludilo koliko smo puni", pojašnjava mlada žena preko mobitela prijatelju koji je planirao druženje.
Uglavnom, jasno je - u Hrvatskoj samo luzeri nemaju apartmane za najam ili barem vikendicu u kojoj, kao, boravi obitelj, ali je onda preko Airbnb-a rentaju i turistima, bez da su prijavili obavljanje djelatnosti komercijalnog smještaja te platili poreze i ostala davanja.
Apartman ili barem kakva bijedna sobica za najam - to je u Hrvatskoj moneta i pokazatelj pripadnosti srednjem društvenom sloju, znak uspjeha i ambicije, garancija situiranosti te najsigurniji način da se za malo novca i s minimalnim rizikom čovjek ukrca na vlak najisplativijeg ulaganja u budućnost: cijeđenja turističkog potencijala koje godinama nepovratno uništava obalu, a uskoro će vrlo vjerojatno i kontinent.
Za sve one koji misle da pretjerujem, evo statistike koja dokazuje da sam zapravo vrlo blaga.
Prema podacima Hrvatske turističke zajednice i Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj danas imamo ukupno milijun i 215 tisuća kreveta u nekomercijalnom i komercijalnom smještaju, a ako njima pribrojimo još i pomoćne ležajeve u komercijalnom smještaju, dolazimo do brojke od čak 1,3 milijuna kreveta u kojima, uglavnom u dva mjeseca glavne sezone, noće domaći i strani posjetitelji.
Usporedimo li to sa službenim brojem kućanstava, a kojih je prema posljednjem popisu stanovništva 1,43 milijuna, jasno je kako smo se približili opasnoj brojci - prema mojoj procjeni, trebat će čekati maksimalno godinu dana da i službeno na svako kućanstvo u zemlji dolazi jedan krevet u komercijalnom i nekomercijalnom smještaju, što bi za svaku državu trebao biti ozbiljan alarm kako ima velikih problema s ulagačkim portfeljom svojih potrošača.
Pokazuju to i podaci Europske središnje banke, prema kojima Hrvati samo 3,5 posto imovine drže u financijskoj, a čak 96,5 posto u onome što se naziva realna imovina - dakle, u nekretninama, vozilima, umjetninama i sličnom.
Dapače, možemo i plastičnije prikazati koliko je Hrvatima privlačno ulaganje u vikendice i apartmane. U odnosu na 2016. godinu kad je broj kreveta u komercijalnom i nekomercijalnom smještaju, uključujući i pomoćne ležajeve, iznosio oko 919 tisuća, ove se godine brojka popela na ukupno 1,3 milijuna, što znači da je u posljednjih šest godina na tržište godišnje prosječno izbačeno oko 63 tisuća ležajeva u komercijalnom i nekomercijalnom smještaju, od čega se najveći broj odnosi na ležajeve u vikendicama i kućama za odmor.
Tamo je, naime, 2016. godine službeno bilo tek 250.529 kreveta da bismo ove godine dosegnuli njih već 604.000, što znači da su Hrvati većinu svojeg novca tijekom godina sustavno ulagali u nekretnine za razbibrigu. Nije stoga ni čudno što novi ministar financija Marko Primorac, na dan predstavljanja, među najvažnijima mora odgovoriti na sljedeće pitanje.
"Hoćete li uvoditi porez na nekretnine", pitaju ga političari i novinari, a siroti Primorac se već prvoga dana znoji pred kamerama.
Nije to lako - treba zadovoljiti dijametralno suprotne stavove službenog ekonomskog sektora te milijun i 400 tisuća kućanstava koji to predstavljanje prate na televizorima, mahom iz svojih vikendica i apartmana.
"To je odličan porez, ali ja ga u ovim okolnostima neću uvoditi", kaže novi ministar, a narod odahne. To nam je osiguralo najmanje 50 tisuća novih ležajeva u privatnom smještaju na godinu i nastavak politike minimalnog ulaganja u gospodarske grane od kojih bi Hrvatska u konačnici možda mogla i prosperirati. A od te politike će štetu dugoročno najviše imati njezini građani.