Edo Kos, muškarac kojeg je u današnjoj izjavi za medije spomenuo predsjednik Milanović i okarakterizio ga kao jednog od najzaslužnijih za izgradnju Pelješkog mosta, javnosti je dobro poznat. Prvo kao nekadašnji porečki gradonačelnik, a kasnije i kao predsjednik uprave Hrvatskih cesta.
Ovaj bivši šef tog javnog poduzeća rođen je 1959. godine u Pazinu, ali veći dio svojeg života proveo je u Poreču. Diplomirao je na Tehničkom fakultetu, a magistrirao na Fakultetu građevinskih znanosti u Zagrebu. Aktivan je bio i u polici pa je tako 1994. godine preuzeo funkciju predsjednika Podružnice IDS-a Poreč, a 2001. Funkciju predsjednika Zajednice podružnica IDS-a Poreštine. Na mjestu vijećnika u porečkom Gradskom vijeću bio je dva puta, a 2009. godine je postavljen i za zamjenika gradonačelnika.
Samo nekoliko godina kasnije Vlada ga odabire za predsjednika uprave Hrvatskih cesta.
- Drago mi je da sam dobio povjerenje Vlade za vođenje tako važne tvrtke za Hrvatsku i zahvaljujem na tom na imenovanju. Maksimalno ću se potruditi da se što prije riješe projekti i dokumentacija, ne bi li se investicijski procesi ubrzali, između ostalog i u Hrvatskim cestama. Pričekati ću da me Skupština društva potvrdi, a onda ćemo u dogovoru s ministrom pomorstva, prometa i infrastrukture Zlatkom Komadinom organizirati primopredaju - izjavio je za medije te 2012. godine Kos.
Kako to i obično biva, o imovini čelnika tako velike javne korporacije mnogo se raspravljalo, a njegovu imovinsku karticu secirali su mediji. Objavljeno je i da je u tom trenutku bio najbogatiji čelnik neke javne firme s čak 13 milijuna kuna vrijednom imovinom, a za veći dio tog iznosa 'krivci' su bile dvije luksuzne kuće koje su zajedno vrijedilo otprilike osam milijuna kuna. Ništa manje impresivna nije bila ni njegova tadašnja ušteđevina od čak 130 tisuća eura.
Ipak, javnosti je postao posebno poznat kada je na njega dvaput pokušan atentat zbog terase koja se nalazila na porečkoj rivi. Nju je htio kupiti lokalni ugostitelj Sefedin Bilali, ali Grad Poreč njegovoj želji nije udovoljio jer je riva javno dobro.
Dva atentata i pet pokušaja ubojstva
Kasnije je za Večernji list progovorio o atentatima te hrvatsku javnost šokirao rekavši kako mu je život zapravo bio ugrožen pet puta.
- Dva atentata i tri puta me treće optuženi Nikica Ćurić čekao ispred kuće, ali iz nekih razloga nije uspio pucati. Jednom me čekao ispred kuće po kiši, pa mu je dosadilo kisnuti. Da sam tada ipak ranije došao možda bi ga ulovila luna i možda bi ipak pucao u mene - rekao je.
- Dakle, 19. listopada 2006. godine poslije pola noći krenuo sam iz svog ureda. Pošao sam prema automobilu, opušten nakon što sam cijeli dan radio. Kad sam došao na tri-četiri metra od svog golfa odjednom strašna detonacija i auto leti u zrak. Motor automobila odletio je na krov obližnjeg objekta, sve se razletjelo, a ja sam prošao bez ijedne ogrebotine! Od šoka, pojurio sam niz ulicu, naletio na svoje dobre prijatelje koji su pozvali policiju i pričekali je sa mnom. Isti čas pokrenuta je istraga. Pokazalo se - bomba je bila postavljena ispod mog automobila, a nakon sat vremena na tunelu Učka zaustavljen je gospodin Đurić zvan Bombaš. Ispostavilo se da je on bombu aktivirao mobitelom, ali pogriješio je u procjeni i aktivirao ju je samo koju sekundu prerano. Ipak nisam bio sasvim blizu auta, i zato sam prošao neozlijeđen - prepričao je detalje te dodao kako je to bio jedan od razloga zbog kojih se preselio u Zagreb znavši da je bolje da izbjegne život u malom mjestu.
Bilali je sa svojim suradnicima 2013. godine na Županijskoj sudu u Puli nepravomoćno proglašen krivim te su ukupno osuđeni na čak 31,5 godinu zatvora. Zbog pokušaja teškog ubojstva i poticanja na teško ubojstvo Miro Đurić osuđen je na 17 godina zatvora, Bilali je zbog poticanja na dva ubojstva dobio 13 godina zatvora, a Nikica Ćurić je zbog pokušaja teškog ubojstva, a onda kasnije i dragovoljnog odustajanja od istog osuđen na samo godinu dana i šest mjeseci.
Nisu ispoštovali rokove
Dolaskom u Hrvatske ceste, pred njim je bio veliki zadatak, a posebno je zapamćen i po šokantnom potezu raskidanja ranije potpisanog ugovora o gradnji Pelješkog mosta.
- Da u svibnju 2012. godine nismo raskinuli postojeći ugovor o građenju mosta kopno - Pelješac iz 2007., te odmah pokrenuli proceduru pravilnog postavljanja realizacije tog projekta s ciljem da on bude financiran sredstvima Europske unije, odgovorno tvrdim da Pelješki most danas, a ni u dogledno vrijeme, zasigurno ne bi bio izgrađen. Ne stoje i potpuno su promašene tvrdnje da tadašnja Milanovićeva Vlada i vladajuća koalicija, iz koje sam ja kao predstavnik IDS-a imenovan na čelo Hrvatskih cesta, nije željela izgradnju mosta i da je razmišljala o odustajanju od tog projekta već je prava istina da odustajanje od postojećih planova i ponovni polazak od početka bilo jedini način da se on realizira. Zoran Milanović slikovito se neki dan izrazio kako smo se s tim projektom morali vratiti “u prvi razred”, no ja bih rekao da smo se morali vratiti još dalje, čak “u vrtić”, te temeljito odraditi sve nužne pripremne faze i korake kako bi Pelješki most od nekakve vizije i predizbornog obećanja dobio projektne, prostorno planske i financijske temelje da bude i izgrađen, čemu upravo svjedočimo ovih dana - rekao je Kos u razgovoru s Glasom Istre.
Tada je napravio veliku promjenu jer je stari ugovor bio donesen 2007. godine kada su se na natječaj javila tri ponuditelja sa značajnom razlikom u cijeni. Na natječaju je pobijedila domaća poslovna udruga koja je za izgradnju mosta tražila 1,945 milijardi kuna, gotovo duplo manje od drugih ponuda. U ugovoru je bilo naznačeno da će most biti izgrađen do 12. svibnja 2012. godine.
- Ja sam vođenje Hrvatskih cesta preuzeo u ožujku 2012. godine, odnosno dva mjeseca prije ugovorom predviđene primopredaje, a na gradilištu mosta u tom je trenutku bilo izvedeno radova u vrijednosti nešto manjoj od 60 milijuna kuna, odnosno 3 posto ugovorene cijene i bilo je jasno da tim ritmom i tom dinamikom ne možemo dalje jer nećemo stići nigdje. Sve navedeno bili su razlozi koji su nama dokazivali da je postojeći projekt, bilo da se radi o izvođačima ili o financiranju, jednostavno neodrživ, odnosno da ne postoji odgovarajuća financijska konstrukcija koja jamči da bi se u doglednoj budućnosti taj projekt uopće mogao realizirati, kazao je Kos.