Makaranin Toni Vujčić radi kao pometač u “Makarskom komunalcu”, a u slobodno vrijeme je prvak svijeta u šahu.
Vjeruje kako bi u sportu napredovao više i bolje da čuje.
– U dobi od 12 mjeseci dobio sam visoku temperaturu praćenu jakom upalom uha i razvio mi se treći krajnik. Prije 40 godina medicina nije bila na današnjoj razini pa sam zbog komplikacija ostao bez sluha.
Šah me počeo zanimati još kao trogodišnjaka. Tata i susjed su igrali šah, a ja bih gledao. Kad sam igrao s njima, tata je vidio da imam talenta i upisao me u šahovski klub. Već 32 godine sam član šahovskoga kluba “Makarska”, a od listopada, na vlastitu inicijativu te uz podršku i pomoć Grada, podučavam šahu djecu u vrtićima i Osnovnoj školi “Stjepan lvičević” u Makarskoj.
Prije tri mjeseca ste osvojili zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu u Varšavi. Kako ste se spremali za turnir?
– Prije svakog meča, dva sata proučavam igru svog protivnika i analiziram poteze. Fizičku kondiciju stekao sam kao pometač. Taj posao obavljam već 20 godina, a čistim dio od Kostele do “Arbuna”. Svako jutro ustajem u 3 sata i radim do 10 sati.
Metem, dižem i praznim kante u kontejner, stalno sam u pokretu, sve je to aktivnost, a ponekad i teretana. Na turniru je kondicija nužna, kako fizička, tako i psihička. Jedan moj meč trajao je 11 sati u komadu. Još za vrijeme meča bio sam sav mokar od znoja, a izgubio sam tri kilograma. Na cijelom turniru izgubim oko pet kilograma.
Gdje i kako proučavate igru svog protivnika?
– Na internetu postoji šahovska baza igrača. Svaka odigrana partija je u sistemu. Nažalost, internet nije donio mnogo dobroga. Umjesto da analizirate i razmišljate, internet misli i analizira za vas.
Sve sam naučio sam, učeći iz knjiga i iskustva. Nije mi internet nudio gotova rješenja, već sam do njih dolazio putem pokušaja i pogrešaka. Da biste bili dobar šahist, morate imati volju, upornost i disciplinu.
Kako uspijevate pokriti troškove putovanja?
– Ne bih to mogao financirati sam, već mi tu pomaže Hrvatski sportski savez gluhih. Gotovo svakog vikenda održava se turnir na kojem sudjelujem. U rujnu smo osnovali Šahovski klub gluhih osoba “Marjan”, čiji sam predsjednik, te polako gradimo kvalitetu i reputaciju. Međutim, ništa od toga ne bih mogao bez pomoći i podrške supruge Nataše, koja se brine o kući i našem šestogodišnjem sinu.
Gdje ste upoznali Natašu i igra li ona šah?
– Ne igra, ali navija za mene. Budući da sam kao dijete zbog spomenutih zdravstvenih problema živio u Zagrebu i pohađao specijalnu školu, u istu školu je zbog istih razloga išla i Nataša. Kad je počeo rat, moja obitelj se 1991. vratila u Makarsku, gdje sam krenuo u peti razred osnovne škole.
Međutim, preko njezine i moje zajedničke prijateljice ponovno sam stupio u kontakt s Natašom i u braku smo od 2011. godine. Sin Gabrijel nam se rodio prije šest godina i moram reći da je također dobar u šahu.
Imate li uzore među šahistima?
– Uzori su mi Kasparov i Fischer. Volio bih igrati s Kasparovim. Prije ne bih imao nikakve šanse pobijediti ga, no već dugo nije aktivan u šahu, pa bih rado pokušao iako sumnjam da bih uspio. Ja igram šah barem sat dnevno, najčešće kad Gabrijel spava.
Zbog čega ste pokrenuli inicijativu šahovskih radionica u vrtićima i školama?
– Šah je iznimno koristan sport, pogotovo danas kad je koncentracija kod mladih sve ugroženija bombardiranjem raznih vijesti i informacija s portala i televizije. Djecu i mlade treba učiti strpljenju i razmišljanju. Izgubiti se mora – kako u šahu, tako i u životu, no treba naučiti prihvatiti poraz. To čovjeka također čini pobjednikom.