Doživotne kazne zatvora u Hrvatskoj nema, mada je ona bila jednom uvedena u hrvatsko kazneno pravo (novelom KZ-a od 9. srpnja 2003.), ali je odlukom Ustavnog suda ubrzo stavljena izvan snage.
Mi ćemo se u ovoj priči baviti Hrvatima koji su dobili najveće zatvorske kazne od pedeset i četrdeset godina zatvora jer međukazni između tih dviju brojki nema. Dakle, u Hrvatskoj se i za najteža djela ne može nekoga osuditi na kazne od 41 do 49 godina zatvora. Promjenama kaznenog zakona kazna od 50 godina moguća je samo ako osoba bude osuđena za dva teška ubojstva i ako mu zbroj pojedinačnih kazni izrečenih za svako teško ubojstvo prelazi 50 godina. Iako se možda čini da kod nas nema puno dosuđenih nastrožih kazni, ovaj će tekst dokazati da se u Hrvatskoj ipak događa veliki broj najtežih kaznenih djela, pa sukladno tome i presuda.
U veljači prošle godine je izrečena maksimalna kazna od pedeset godina zatvora, koliko hrvatski zakon predviđa, i to Luki Juretiću (26) iz Solina, koji je krajem siječnja 2019. godine batom za meso, čekićem i nožem u njihovom stanu u Solinu ubio Vincenca Uvodića (92) i teško ozlijedio njegovu suprugu Senku (87), koja je nakon napada i preminula.
Ipak, ovog je ponedjeljka stiga odluka Visokog kaznenog suda kojom je Juretiću kazna umanjena za deset godina. Juretić će, ako odsluži svih pravomoćnih 40 godina, dakle bez ranijeg puštanja, nakon odrađenog na slobodu izići kao 66-godišnjak.
Na Županijskom je sudu Juretić je za ubojstvo Vicenca Uvodića dobio 35 godina zatvora, što je pravomoćno smanjeno na 30 godina, dok je za pokušaj ubojstva Senke Uvodić prvo dobio 23 godine zatvora, što je također smanjeno na 21 godinu te je konačno izrečena jedinstvena 40-godišnja zatvorska robija.
Paravinjin slučaj
A prije 15-ak dana Vrhovni je sud potvrdio i prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Osijeku prema kojoj je Andrija Drežnjak osuđen na 40 godina zatvora zbog ubojstva socijalne radnice Blaženke Poplašen i pravnika Ivana Pavića u Centru za socijalnu skrb u Đakovu u srpnju 2019. godine.
Uz ova dva slučaja, koji su ponovo stigli u prvi plan zanimanja javnosti, podsjećamo na ostale slučajeve koji završili visokom zatvorskom kaznom.
Slučaj Dragana Paravinje, koji je zbog ubojstva i pokušaja silovanja maloljetne Antonije Bilić iz Drniša nepravomoćno dobio četrdeset godina koju mu je Vrhovni sud prepolovio, govori da je u žalbenim postupcima sve moguće i da Vrhovni sud zna često drukčije protumačiti neke činjenice nego što je to učinio, u ovom slučaju, Županijski sud u Šibeniku.
Maksimalnu kaznu zatvora od pedeset godina zatvora nije dobio ni Splićanin Filip Zavadlav (iako je ubio jednu osobu više od Juretića). Zavadlav je na Županijskom sudu u Splitu (dakle na istom sudu i istom mjesecu) prošle godine kao i Juretić, koji mu je i vršnjak, nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora zbog ubojstva Marina Bobana, Jurice Torlaka te Marina Ožića Paića. Njih je Zavadlav likvidirao pucnjevima iz automatske puške 11. siječnja 2020. godine u Splitu. Treba li reći da se i on, kao i Paravinja i Juretić, žalio na visinu zatvorske kazne?
Sličnost u slučaju Zavadlava i Juretića jest što se tijekom njihovih suđenja spominjala ubrojivost, ali su tijekom postupka sudski vještaci procijenili da su oni bili svjesni težine svoga djela pa su zato i osuđeni, iako je Zavadlav u svom iskazu na sudu govorio da je za vrijeme ubojstva bio na moru, što je sud ocijenio infantilnim i neozbiljnim.
S 40 na 35, pa nazad na 40
U zadnje vrijeme jedini pravomoćno osuđeni Dalmatinac na kaznu zatvora od četrdeset godina je 24-godišnji Tin Šunjerga, kojemu je Vrhovni sud 2019 pravomoćno potvrdio kaznu od četrdeset godina zbog ubojstva 45-godišnjeg oca Marina (pripadnika Specijalne policije BATT) i 46-godišnje majke Silvane u Čisti Velikoj 25. ožujka 2017. U vrijeme ubojstava imao je devetnaest godina.
On je u sumanutom pohodu u nepuna dva sata hicima iz pištolja (u automobilu i u obiteljskoj kući) u potiljak ubio svoje roditelje. U jednoj fazi postupka Vrhovni sud je uvažio njegove žalbu i smanjio mu kaznu na 35 godina zatvora, a budući da se radi o kazni dugotrajnog zatvora, imao je pravo na još jednu žalbu, nakon koje mu je Vrhovni sud vratio kaznu na maksimalnih 40 godina zatvora.
Tako da njegov primjer pokazuje da se nekada ne valja ni žaliti.
Nitko od prethodno nabrojanih ne nosi naziv “mozak likvidacije” kao još jedan Dalmatinac koji je veći dio života živio u Puli. To je Šime Medanić, koji se nalazi u “klubu četrdeset”. Medanići su porijeklom iz Malog Iža kod Zadra, a na tom groblju je pokopana njegova sestra, 56-godišnja Slavica Medanić (ubijena na Sveta tri kralja 2006.), na čijem je sprovodu njezin brat i naručitelj ubojstva (tada još neotkriveni) plakao, tješio oca i ljutio se na novinare. No Šime je naručio ubojstvo svoje prebogate sestre, teške više od milijun eura, misleći da će taj novac pripasti njemu kad nje više ne bude. Prvo Šimino naručeno ubojstvo bilo je ono Antona Marčela Popovića, prvoga hrvatskog ministra turizma, kojeg je u ožujku 1996. u Vrsaru po Medanićevu nalogu ubio Siniša Stracaboško Rambo, koji je dobio nadimak po filmskom junaku zbog njegove uloge i izgleda u borbama u Domovinskom ratu.
Medanić je godinu dana poslije na Županijskom sudu u Puli kao naručitelj osuđen na 15 godina zatvora. Vrhovni sud kaznu mu je poslije umanjio za tri godine. Dok je bio na izdržavanju te kazne, Medanić je naručio ubojstvo svoje sestre Slavice Medanić, koja je ubijena u siječnju 2006.
Za to je zlodjelo Medanić u svibnju 2008. osuđen na maksimalnih 40 godina zatvora, zajedno sa supočiniteljem Pericom Majstorovićem. Medanić je optužen da je naručio još jednu likvidaciju.
Ovaj put, u srpnju 2006., ubijen je Nikola Grbić, jedan od egzekutora Medanićeve sestre kojeg je Medanić upoznao dok je služio zatvorsku kaznu u Lepoglavi. Prema Medanićevu nalogu, tvrdilo se u optužnici, s četiri hica likvidirao ga je Perica Majstorović, također osuđen na 40 godina zatvora za ubojstvo Medanićeve sestre.
No, za razliku od Medanića, njemu se nije sudilo za Grbićevo ubojstvo jer se 15. lipnja 2010. objesio u zatvoru, dok je Medanić 2013. bio nepravomoćno oslobođen optužbi da je naručio tu likvidaciju zbog nedostatka dokaza.
Svoju dugogodišnju zatvorsku kaznu Medanić krati prijavljujući iz zatvora prije dvije godine svoju tadašnju odvjetnicu da ga je prevarila za 400 tisuća eura, kao i zaštićenu svjedokinju čiji je iskaz na sudu kod ubojstva njegove sestre bio ključni da dobije četrdeset godina zatvora samo za to djelo.
Bivši policajac prvi je dobio 40 godina
Prva osoba koja je u Hrvatskoj dobila četrdeset godina zatvora (tada maksimalnu zatvorsku kaznu) bio je bivši policajac Mato Oraškić jer je tijekom brakorazvodne parnice u rujnu 1999. na Općinskom sudu u Zagrebu ubio svoju suprugu Gordanu Oraškić, njezinu odvjetnicu Hajru Prohić i sutkinju Ljiljanu Hvalec, dok je teško ranio sudsku zapisničarku Stanku Cvetković.
Svake godine na taj dan trostrukog ubojstva ovih žena u Hrvatskoj se obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u spomen na njihove žrtve. Nakon tog zločina se na sudovima instaliraju detektori za metal jer je Oraškić pored stražara uspio pištolj unijeti u sudnicu.
U ožujku 2005., šest godina od masakra u zagrebačkoj sudnici, Oraškićev kolega policajac Vlastimir Kihalić je ubio u Petrinji suprugu Željku, koja je kao i Oraškovićeva supruga pokrenula brakorazvodnu parnicu, i njezine prijateljice Nadu Kušan i Vesnu Mokrović-Marinković.
Kihalić se nakon toga objesio u zatvoru.
O takvim ubojicama mogli bismo napisati na stotine kartica tekstova. Oni koji slijede, a osuđeni su na četrdeset godina zatvora, također zaslužuju koji redak više za svoja zlodjela, ali ćemo ih ipak taksativno nabrojiti.
Ivan Dvorski ”Psiho”, u Rijeci je 2007. ubio navodnog dužnika, njegovu djevojku i oca, i zapalio stan da prikrije zločin.
Prilikom pljačke Fine u 2005. godine ubijena su dvojica zaštitara tvrtke “Sokol Marić Security” i ukradeno je nešto manje od dva milijuna kuna. Za taj zločin počinjen pucnjima iz kalašnjikova Dubravko Žugelj služi 40-godišnju zatvorsku kaznu.
Milan Mitrović je proglašen krivim jer je u listopadu 2016. u Slavonskom Brodu nožem iz koristoljublja zaklao susjeda Marinka Tomića, a nekoliko dana kasnije i Luku Ćosića. Mitrović je obojicu ubio u njihovim obiteljskim kućama, a Ćosiću je zadao 47 uboda nožem. Osuđen je na 40 godina zatvora, a danas ima 35 godina.
Vladimir Duvnjak je kao 27-godišnjak osuđen na 40 godina zatvora zbog masakra u Vukovaru, kada je leptir-nožem ubio Katarinu (66) i Janoša (72) Sić u njihovoj obiteljskoj kući.
O monstruoznosti zločina govori i to da je Janošu nožem zadao 17 uboda, a Katarini deset. Sve se dogodilo 20. veljače 2004. Duvnjak je kriomice preskočio ogradu oko imanja Sićevih i uvukao se u kuću. Počeo je po ormarima tražiti skriveni novac nakon što je doznao da su se supružnici Sić vratili kući nakon 30 godina života u Njemačkoj. Nakon ubojstava uzeo im je 350 eura i tri tisuće kuna koje je trošio s djevojkom....
Dragan Jung (39) i Massimo Kršulja zvjerski su noževima i sjekiricom u veljači 2005. izmasakrirali prijatelja iz djetinjstva Antu Vukelića. Zadali su mu 44 rane. Unesrećeni je 12. veljače 2005. godine između 20 i 21 sat umirao u strašnim mukama, ubadali su ga i rezali 40 minuta. Jung je već prije toga ubio sugrađanku, 77-godišnju Mariju Knapić, prijateljicu njegove bake koju je izbo 27 puta.
”On nije ni lud ni normalan. Ima disocijalni granični poremećaj ličnosti i teško kontrolira agresiju. Sklon je samoozljeđivanju, a iz djetinjstva su mu ostale neke emocionalne praznine”, rekao je psihijatrijski vještak na njegovom suđenju. Junga će povijest hrvatske kriminalistike pamtiti kao jednog od najbestijalnijih ubojica. Onih koji ubijaju bez razloga i povoda, izuzetno okrutno.
Zbog svađe oko vinograda Stjepan Rošker (63) je u veljači u Križevcima 2009. iz puške ubio rođaka Sinišu (43), njegovu kćer Jasminu (14) i majku Đurđicu (63) te Tihomira Matoića (19), dečka Sinišine starije kćeri Sanele, inače bivšeg juniora Dinama.
Dražen Dorčec osuđen je na 40 godina robije jer je tijekom pljačke u poslovnici Fine 2006. godine ustrijelio rođaka, zaštitara Miroslava Benšića, i umirovljenika Ivana Matiševa. Motiv: očajnička krađa zbog dugova u koje je zapao zbog klađenja.
Stjepan Rošker ubio je četvero ljudi, među kojima je bila i njegova maloljetna nećakinja. U obiteljskoj kući u Križevcima pucao je u svog bratića, njegovu 14-godišnju kćer i majku. U kući je bio i 19-godišnji dečko druge kćeri ubojičina rođaka, koji je od ozljeda preminuo u bolnici. Ubojstvo je počinio iz osvete zbog vlasničkog spora oko vinograda.
Dražen Kozman, naoružan kalašnjikovom i bombom, u listopadu 2006. je u kafiću u Okučanima ubio Dragomira Došlića, Mladena Belinu i Marka Maroša te ranio još šestero ljudi. Pokolju je prethodila svađa. Kozman je pijan u lokalu razbio čašu, zbog čega ga je Stipo Dujmić opomenuo. Ljutit, Kozman je sjeo na bicikl i odvezao se kući, gdje je u ruksak stavio oružje i bombe. Ukupno je ispalio 25 metaka.
Tijekom pljačke banke u Nedelišću 12. prosinca 2003. Marcel Budimir ubio je policajca Željka Murka, ranio njegova kolegu Stjepana Balića, a tijekom bijega za taoca je uzeo jednog građanina.
Obiteljski nasilnik u uniformi
Nakon što mu je izrečena tada maksimalna kazna od četrdeset godina zatvora, u drugom postupku osuđen je na još pet godina zbog razbojstva iz 2002.
Pri pljački RBA banke, u kojoj je bilo sedmero službenika i petnaest stranaka, u svibnju 2009. u Sesvetama Kazimir Dužnović, nakljukan sedativima, ubio je 24-godišnjeg policajca Ivana Grbavca te je što lakše, što teže, ranio još petoricu njegovih kolega.
Uzeo je tada 190.790 kuna i 9120 eura, a kada se banci približila patrola prometne policije u kojoj su bili mladi policajac Ivan Grbavac (24), kojem je to praktički bio prvi ozbiljniji zadatak, te njegovi kolege, Dužnović je zapucao, kao i na policijsku ophodnju nakon bijega. Ironično je policajcu Grbavcu, dok je ležao u krvi, Dužnović rekao: “Jesi li živ?” Za to djelo je dobio četrdeset godina zatvora, ali se žalio.
Boris Galinac osuđen je na 40 godina zatvora jer je u siječnju 2010. u Rugvici pored Dugog Sela iz koristoljublja ubio Dragicu Martek (77). Ženu je ubio dok je bio na uvjetnom otpustu na koji je pušten godinu dana prije odsluženja pune kazne od trinaest godina zatvora za ubojstvo 89-godišnjaka u Jastrebarskom. Oboje starih ljudi je doslovce zatukao.
Marijo Slabinjac (49), iz Graboštana kod Sunje osuđen je na 40 godina zatvora zbog dvostrukog teškog ubojstva, dvostrukog teškog ubojstva u pokušaju i ubojstva u pokušaju kada je 11. lipnja 2013. godine na cesti između mjesta Graboštani i Veliko Krčevo, u neposrednoj blizini mosta preko rijeke Sunje, iz osobito niskih pobuda ubio svoju suprugu Blaženku Slabinjac i njezina prijatelja Ivicu Hajdukovića.
Dočekao ih je u zasjedi, otvorio rafalnu paljbu na njihove automobile nakon što im je svojim vozilom prepriječio put, iako je znao da su vozilu njegove dvije kćeri, stare osam i devet godina, i 17-godišnji sin Ivice Hajdukovića. Ivicu Hajdukovića ubio je s ukupno 32 hica, a Blaženku s najmanje 10 metaka.
Zbog ubojstva Blaženke Slabinjac i Ivice Hajdukovića svojedobno se prst upirao i u policiju.
Autonomna ženska kuća tvrdila je da je policija suodgovorna za tragediju jer nije adekvatno reagirala na dotadašnje nasilje i prijetnje zbog kojih je Blaženka Slabinjac prijavljivala supruga. I kad ga je naposljetku ostavila, prijetnje su se nastavile.
Slabinjac je bio zaposlenik Ravnateljstva policije, točnije Uprave za posebne poslove sigurnosti na čuvanju objekata u Zagrebu. Iako je bio osuđen na godinu i pol zatvora zbog obiteljskog nasilja prema supruzi, ali i djeci, Slabinjac nije dobio otkaz u Ravnateljstvu policije. Bio je tek suspendiran i oduzeto mu je službeno oružje, a onda je počinio ovaj zločin.
Željko Milovanović Gavra osuđen je u odsustvu na 40 godina kao izravni počinitelj ubojstva urednika i vlasnika Nacionala Ive Pukanića u listopadu 2008. jer je dokazano da je upravo on podmetnuo eksplozivnu napravu u dvorište “Nacionala”, od koje su poginuli Pukanić i njegovog suradnik Niko Franjić, a u organizaciji ubojstva je sudjelovalo još pet osoba.
Ukupno je ova šestorka osuđena na 163 godine zatvora, ali motiv ubojstva Pukanića nikada nije otkriven. Milovanoviću se potom sudilo u Srbiji za ovo ubojstvo jer ga Srbija kao svog državljanina nije htjela izručiti Hrvatskoj. Pravomoćnu presudu u Srbiji protiv njega također nismo mogli pronaći. Ovaj pripadnik Zemunskog klana se na suđenju u Beogradu sprdao, rekavši da je u vrijeme Pukanićevog ubojstva u Republici Srpskoj pekao roštilj, što su, kako je pričao, zabilježile čak četiri kamere, a da su mu to Hrvati sve namjestili jer ih je ubijao za vrijeme rata u Bosni.