Znate one motivacijske priče kako za ostvarivanje životnih snova nikad nije kasno? E, pa Andi Jankov živi je primjer toga - ratni veteran 4. gardijske brigade koji je u 54. godini upisao fakultet, a u 60. ponosno uzeo svoju dugoiščekivanu diplomu u ruke.
Za lokaciju nalaska povodom ovoga razgovora nije bilo druge nego izabrati mjesto na kojem je i ostvario svoje snove - Filozofski fakultet u Splitu, gdje je i stekao naziv profesora povijesti i povijesti umjetnosti. Motivirajuće i lijepo zvuči sve ovo iz perspektive čitatelja, no put koji se krije iza ovoga, otkriva nam Andi, nije bio nimalo lak.
Priznao nam je odmah na početku, dok ga je naš fotoreporter Joško Ponoš vješto namještao za poziranje pred zgradom fakulteta, kako mu i poneka rič izrečena u kameru nije strana. Kao član povijesne postrojbe Kliški uskoci sudjelovao je na snimanju brojnih serijala, primjerice “Sinjska bitka”, “Doba uskoka”, “Republika”.
Glavni “krivac” koji ga je potaknuo na ovu akademsku avanturu je profesor Marko Trogrlić. On se, veli nam, raspitao u Agenciji za odgoj i obrazovanje, kao i u Ministarstvu koje su mu opcije za upis studija otvorene. Ali zahuktala se ova akademska priča negdje duboko u našem sugovorniku i prije no što mu je “bubicu” o studiranju ubacio profesor Trogrlić. Ta želja pretvorila se u stvarnost baš zahvaljujući jednom od najznačajnijih mjesta hrvatske povijesti. Kliškoj tvrđavi.
- Kao član Kliških uskoka znamo primiti i ugostiti delegacije NATO-a, vojnih izaslanstava, političara, pa tako i studente s Filozofskoga fakulteta Odsjeka povijesti. Profesor Marko Troglić došao bi jednom do dva puta godišnje na tvrđavu, kazao je da mu se svidio naš rad i način kako prezentiramo tvrđavu. Baš je on stalno zagovarao da upišem i fakultet. To me je malo zagolicalo, razmišljao sam i prije, s vremena na vrijeme o tome – rekao je Jankov, koji je povijesti i umjetnosti zapravo bio privržen oduvijek.
Nije volio ‘gluvarit’
Umirovljen je rano, već početkom 1994., a kako kaže za sebe, nikada nije volio “gluvarit”.
- Kad god bi mi što došlo pod ruku što se tiče povijesti, ja bih pročitao, izučio, pogledao dokumentarac. Isto vrijedi i za umjetnost kojom se nikada nisam bavio u smislu hobija, ali sam često gledao emisije o umjetnosti, upijao informacije… Jednostavno, bilo je to u meni i prije nego što sam započeo studij - kaže Jakov, koji je vrlo brzo nakon odluke da upiše studij saznao da mora položiti državnu maturu.
Čovjek se ni tada, zamislite, nije predomislio. Zasukao je rukave, za ispit iz hrvatskoga i engleskoga jezika pripremio se sam, dok mu je instrukcije iz matematike držao inženjer Filip Ninčević. Iz matematike je dobio očekivani, ali iznimno zasluženi dovoljan, a hrvatski i engleski jezik položio je s vrlo dobrim uspjehom. Uslijedio je i upis na dvopredmetni studij povijesti i povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu, u koji je upao u sklopu dodatne kvote koja je rezervirana za branitelje.
- Ono što mi je bilo posebno drago je to što nikome nisam uzimao mjesto, već je postojala dodatna kvota za nas branitelje u koju sam upao. To mi je bilo mnogo lakše psihološki primiti – govori Jankov. Tako se nakon 30-ak godina pauze od školskih klupa u njih ponovno vratio. Prvih nekoliko predavanja na kojima se ekipa još upoznavala, priznaje, bilo je malo čudnih pogledavanja, jer je odskakao od ostalih studenata.
- Najzanimljivija su bila prva predavanja i upoznavanje jer sam se stvarno isticao. U stvari, bio sam stariji od većine svojih profesora po godinama, pa sam se htio-ne htio izdvajao. No, vrlo brzo prihvatili su me kao i svakoga drugog studenta bez obzira na razliku u godinama. Inzistirao sam na tome da s ostalim studentima budem na “ti”, nisam htio napraviti zid oko sebe, tako da smo s vremenom stvorili dobar odnos - govori Jankov te potvrđuje da ga profesori nisu nimalo štedjeli. S ekipom na fakultetu, unatoč generacijskom jazu, zajednički jezik pronašao je upravo u glazbi.
- Sam sam generacija rock’n’rolla, a moji su mlađi kolege isto bili poklonici te glazbe i kulture na kojoj sam odrastao. Kada smo se međusobno vidjeli u majicama Pink Floyda ili Led Zepellina, odmah smo kliknuli.
Muška ekipa, kaže, naročito je bila zainteresirana za ratni dio njegove prošlosti. Uživao im je pričati o tome kako je to sve u ratu izgledalo, gdje je najjače udaralo, kako su se organizirale vojne akcije…
Prolaz na svakom seminaru, ispitu, kolokviju morao je pošteno zaraditi, a kakav je student bio, svjedoči i činjenica da nikada nijedan ispit nije prenio u sljedeću godinu, ma čak ni u semestar. Prava muka bila mu je, priznaje, prva godina studija. Kako mozak, nakon tolike stanke u učenju, istrenirati da pohrani sve te informacije?
- Moram kazati da mi je na prvoj godini studija bilo dosta teško. Nije bilo teško uzeti knjigu i početi učiti, već pamtiti sve te informacije. Mozak se morao prilagoditi na pamćenje detalja, brojki, definicija koje moraju biti upravo takve kakve su napisane. Neke stvari za koje je njima trebalo pola sata, meni je trebalo sat vremena – govori Jankov. Ipak, postigao je prosjek ocjena vrlo dobar, točnije 3,8.
Velik dio njega kao osobe čini i povijesna postrojba Kliški uskoci, čiji je član od osnutka 2005. godine, a što je ujedno bio nesvjestan put prema odluci o upisu fakulteta. Kroz rad u postrojbi došao je u doticaj s mnogo povijesnih podataka, surađivao i diskutirao s brojnim povjesničarima, a sve je to polako bila uvertira za diplomu koju danas ponosno drži u ruci.
Klis kao poveznica
Koliko je ta tema zastupljena u školstvu, pitamo ga sada kao profesora povijesti i sudionika Domovinskog rata.
- Nisam upoznat s osnovnim i srednjim školstvom, ali mogu reći da je na fakultetu ta tema jako malo zastupljena. Izuzeci su seminarski radovi i završni radovi gdje studenti sami izabiru teme iz Domovinskoga rata. Mislim da je za neke stvari potreban veći odmak da bi one bile predmet studiranja. O tome bismo mogli pričati dugo, ali mislim da vrijeme Domovinskoga rata i njegove vrijednosti tek dolaze i kako vrijeme prolazi, tek će se pokazati veličina i uspjeh te pobjede. Sada se, primjerice, obrana Vukovara izučava na brojnim prestižnim vojnim učilištima u Europi kao vojni fenomen, točnije kako obraniti grad s lakim pješačkim protuoklopnim naoružanjem tako uspješno.
Kada se priključio ratu imao je 30 godina, u lipnju 1991., a ratne je dane do kraja ‘93. proveo na ratištima u drniškom zaleđu, Kijevu, Zadru i okolici, dubrovačkom zaleđu i istočnoj Hercegovini te na Maslenici. U 4. gardijsku brigadu prijavio se dobrovoljno. Okupila je ta legendarna postrojba redom sve hrabre Dalmatince, a bilo je i priključenih iz susjedne nam Hercegovine.
- Ta je brigada evoluirala od samih početaka koji su bili jako skromni, jer što se tiče opreme i naoružanja, ako gledamo iz današnje perspektive, to je čak bilo smiješno. Dva osnovna naoružanja u toj brigadi bili su entuzijazam i volja i prkos, a uz sve emocije prevladao je razum tamo gdje je bio potreban – govori Jankov i otkriva da je najjače udare protivnika doživio upravo na Maslenici. Pamti, kako kaže, rečenicu pokojnoga generala Janka Bobetka da je “Maslenica majka svih bitaka”.
- To je bila bitka koja nije imala zadane i utvrđene položaje, nije bilo frontalnih akcija, već se situacija mijenjala iz sata u sat, iz dana u dan i to je tako trajalo nekoliko mjeseci. Bilo je mnogo akcija tijekom dana gdje je bilo uključeno i topništvo i oklop, i avijacija jednim dijelom i upadi u neprijateljsku pozadinu. U šali su nas zvali odlikaši jer smo tada odrađivali i ono što je bilo nemoguće. Bilo nam je sasvim prirodno provesti dan u neprijateljskoj pozadini kao izvidnici, prikupljajući podatke, boraveći doslovno među neprijateljima i sudjelujući u akcijama gdje je god trebalo. Ta je bitka bila važna i zbog toga što je srpska strana tu dovela najbolje što je imala, svoju “vojnu kremu”, školovane poručnike, tzv. padobrance iz Niša, Bele orlove, a mi smo ih na tom ratištu doslovno porazili - prisjetio se Jankov i dodao da za ništa od ovoga kada su se priključili ratu nisu bili osposobljeni, već su se, kako su dobivali novo naoružanje, “ad hoc” dodatno usavršavali.
Ipak, od rata mu se u sjećanje najviše urezao sam početak. Bilo je to pravo, prisjeća se, vatreno krštenje. Prva bitka u kojoj je sudjelovao u Kijevu. Okruženi su bili vojskom JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića, izbjegli su zarobljeništvo za dlaku, usput su uspjeli pomoći nekim civilima koje su našli na putu i odveli ih na sigurno. Nakon odrađene te vojne akcije, prisjeća se sada na sigurnom tih nesigurnih vremena, bio je čak osam kilograma lakši.
- Kolege iz postrojbe iznimno su ponosni na moj akademski uspjeh, kada vam jedan zapovjednik i general kaže “to je to”, onda znači da ste stvarno odradili to kako treba. Naša je ratna generacija sazrela prije vremena, često nas se doživljava malo tvrđima, ali njihova je podrška na ovome putu bila neupitna. Koliko god mi ovaj uspjeh znači, u isto sam vrijeme žalostan kada vidim koliko mojih kolega ratnih veterana nije iskoristilo ovu mogućnost studiranja. Ministarstvo obrazovanja i Ministarstvo branitelja tijekom posljednjih godina nisu dovoljno jasno promovirali ovu mogućnost studiranja za ratne veterane. Siguran sam da bi mnogi upisali fakultet da su znali za ovu opciju - uvjeren je Jankov, koji bi ovom prilikom svima koji se nećkaju htio poručiti da se odvaže.
’Game od Thrones’
Zahvaljujući članstvu u Kliškim uskocima, sudjelovao je i na snimanju megapopularne serije “Game of Thrones”, a nonšalantno nam je izjavio da je upoznao i fotografirao se s glavnom glumicom serije. – Kako se zove ona glavna cura…? – pokušava se prisjetiti. Emilia Clarke, podsjetili smo ga.
- E, tako je, Emilia! Mi smo pomagali ekipi produkcije, bili smo domaćini ekipi serijala “Game of Thrones” u smislu savjetovanja oko pronalaska glumaca odgovarajućega fizičkoga izgleda, domaćih životinja koje su im bile potrebne za set, organiziranja cateringa. Bili smo im lokalni vodiči, pa nam je tako bio omogućen i ulazak na set, koji je bio impresivan – govori Andi koji na fotografijama s ekipom iz “Game of Thrones” pozira u ponosnoj uskočkoj odori.
- Bili su zadovoljni sa svime, ali navukli su se na janjetinu s Klisa samo tako, skoro svaki dan su im je donosili na set.
Kada podvuče crtu, ovu bi priču Andi ipak htio zaokružiti svojom obitelji, izvorom snage kroz ovih teških i dugih šest godina studiranja. Supruga Irma s njim je prošla svaku suzu i znoj, a petogodišnji sinčić Vilim tatin akademski uspjeh uvijek zamijeni s nečim njemu mnogo impresivnijim. I voli reći svima koje susretne da je “njegov tata vojnik”.