Možda ne znate, ali na svečanosti otvaranja Pelješkoga mosta točila su se vina iz Istre. A možda ne znate ni ovo: nakon otvaranja Pelješkoga mosta najbrži put do Dubrovnika vodi Jadranskom magistralom, preko Neuma i granice s Bosnom i Hercegovinom, koju je Hrvatska htjela izbjeći gradeći upravo Pelješki most.
Na izlazu s autoceste prema Pločama gužva. Navalio narod na most. Kao onomad na žirafu u Jagodini. Svi ga hoće vidjeti. Dotaknuti. Cjelivati. Poškropiti. Nabijaju se jedan drugome na štop svjetla i grintaju na one koji nisu pripremili sitno. Žuri im se, da žirafa ne pobjegne. A ENC ne koristi nitko. Domoljubi od mlake vode.
Prolazimo naplatnu kućicu pa stajemo. Da snimimo razdraganu kolonu. Vojsku s barjacima. Mašu nam, mašemo i mi njima. Propisno smo parkirani.
Bijeg od Ploča
- Što snimaš?! - reagira djelatnik HAC-a u žutom fluorescentnom prsluku.
Važan je. Ako bude dobar, možda ga i na most premjeste. Pokušava objasniti zašto je zabranjeno snimanje. Ne uspijeva.
- Ajde dobro, kad ste novinari, mogli ste odmah reći - popušta nakon što je provjerio press iskaznice.
Dobri su novinari. O mostu samo dobro pišu. Jer, drukčije nije ni zaslužio. Ni on ni oni koji su ga izgradili. I otvorili. Svojoj zemlji podarili. Lijepa naša spojena. Kao da je more ikad ikoga razdvajalo.
U Ploče modra odijela nisu svratila. Da se ne zaprljaju. Jer, sive su Ploče. I ruzinave. Injekciju protiv tetanusa moraš primiti prije nego dođeš.
U luci čeka "Mljet". Načekat će se. Do polaska trajekta za Trpanj ostalo je još petnaest minuta, a ukrcaj je već obavljen. Posada kanoćalom gleda dolazi li još itko. Uzalud. Nema nikoga. Parkiralište je prazno. A još jučer red se protezao do Opuzena. Krkljanac je bio. Kafićima je svaki dan Stara godina bila.
- Nije dobro - govori Kata s "Jadrolinijina" šaltera za prodaju karata.
Gleda kroz otvorena vrata prema pustom doku za ukrcaj i koluta očima. Zabrinuta je. Pita se može li gore. Svjesna je da je to nepotrebno pitanje. U Hrvatskoj uvijek može.
- Ovaj trajekt prima 145 vozila, a vidi ga sad - teško joj je to naglas iti izgovoriti.
Brojimo. Usred sezone, u 10.20, kad je inače najveća gužva, "Mljet" će do Pelješca povesti 11 osobnih vozila, jedan kombi, četiri dostavna vozila i jedan motocikl. Brojimo i čeljad. Ne uspijevamo doći dalje od 38, pri čemu smo uvjereni kako smo neke, koji su se prešetavali s palube na palubu, i dvaput uračunali.
Tročlana obitelj iz Francuske kaže nam da obožavaju trajekte. Služe im za predah od duge vožnje. I za uživanje. Nadaju se vidjeti i dupine. Mostovima nisu impresionirani, imaju ih i doma.
Ne shvaćaju našu primjedbu da ovakav sigurno nemaju.
Dobrodošao mir
Jedan "Jadrolinijin" radnik otkriva nam da je promet preko noći pao za 70 posto. Nema posla pa čavrlja. Ne zna tko smo pa lakše priznaje da sudbina ove linije još nije poznata. Ako se ovako nastavi, nema sumnje da će broj isplovljanja biti drastično smanjen.
- Sve će to doći na svoje, sačekajte da se ljudi malo ispušu pa ćete vidjeti - veli Marinko iz Čakovca.
U Pločama živi već 22 godine. Došao je trbuhom za kruhom pa ostao. Most ga ne zanima. Što će mu kad ima otočnu povlasticu za vožnju trajektima.
- I da nemam, isto bi bilo. Na trajektu štedim i auto i živce - objašnjava.
Dan prije otvaranja mosta u Pločama je, kaže, bila ludnica. U ovaj isti sat. Više od sto vozila ostalo je izvan rampe, trebao je još jedan cijeli "Mljet" da ih sve pokupi. A dan poslije kataklizma. Ni pasa nema.
- Neka, meni nije mrsko, malo mira dobro će mi doći. Iako, ponavljam, neće to dugo trajati, vratit će se ljudi trajektu, uvjeren sam, trajekt ima dušu, za razliku od asfalta - romantik je Čakovčanin.
Cijelim putem nije izišao iz garaže. Natpis zabranjeno zadržavanje izgubio je smisao. Praznog prostora je toliko da bismo na balun mogli baciti, 11 protiv 11.
U salonu tek nekoliko putnika. Niti što piju, niti što kupuju. Dvije djelatnice bi najradije turpijale nokte. Da smiju. Ovako samo tupo gledaju u daljinu. Zadnji put im je ovako dosadno bilo kad su u srednjoj školi čitale Marcela Prousta.
Prilazimo nekoj našoj ekipi. Četvero ih je, dvije majke s djecom. Iz Zagreba su. Pitamo ih zašto su odabrale trajekt umjesto mosta. Imaju logičan odgovor. Nemaju auto.
Prilika za Trpanj
Isto pitanje postavljamo i mladom bračnom paru iz Danske.
- Most? Ali ima most?! - čude se, nisu palili GPS.
U Trpnju nas dočekuje pristanište s nekoliko kamiona i četiri osobna automobila. Općina je lani otvorila novi parking za čekanje trajekta. Bili su baš ponosni. Koliko je koštalo da koštalo. Butković je odriješio kesu. Oleg Butković. Bog ga blagoslovio.
- Što me pitate kako je kad vidite i sami da je nikako - uzvraća Jelica s "Jadrolinijina" trpanjskog šaltera.
Ime joj, kao i Kati s druge strane kanala, piše na pločici, nije se ni trebala predstavljati.
- Ne mora ovo biti tako ni loše za Trpanj - nastavlja - jer je most prilika da se cijelo mjesto počne baviti malo drukčijim turizmom, malo kvalitetnijim.
Da postane destinacija. Nije rekla, ali je baš to pomislila. Da vonj dizela zamijeni miris krema s visokim faktorom. Da svi pocrne, umjesto da izgore.
Na cesti prema Stonu promet postaje gušći. I od Stona prema Orebiću je gusto. Sve redom strane tablice. Most ih izbacuje kao na traci. Igramo se zbrajanja država i dolazimo do 30. Čitava Europa je na Pelješcu. Doslovno. Vidjeli smo čak i portugalsku registraciju. Olá Portugal, sejam bem-vindos e até Guimarães! Fali samo Rusija.
Ni Hrvata ne manjka. Vozaju se mostom gore-dolje. Komarnu i Brijestu u čelo ljube. Suze im oči. Makar gladan, grli pobro pobra. Predložit će Plenkoviću da 26. srpnja proglasi praznikom. I da ostane vječni premijer. Da nas i dalje vodi. Da gradi. I povlači novac iz europskih fondova. Da mu Ursula von der Leyen sjedi zdesna, a Dubravka Šuica slijeva.
Ukrcavamo se na obilaznicu. Pristupnu cestu za most. Nije još cijela gotova, ali i ovako je dojmljiva. Kolona je nepregledna, a vozimo sto na sat. Blicamo od sreće.
Stonjani u zebnji
Odmorište Sparagovići vrvi od umornih putnika. Punih mjehura. Zahoda, međutim, nema. Sve do Stona. Ali Ston će za tren. I policajci ga najavljuju, reguliraju promet, da se ne začepi. Jer, začepilo se već bilo u nekoliko navrata, obično kroz jutro, kad je navala najveća.
- A što će tek biti za vikend, majko mila... - brinu Stonjani.
Ovakvog prometa još nisu vidjeli. Red je na cesti. Red je na automatima za naplatu parkinga. Red je na bankomatima. Jer, mnogi koče čim ovaj opasani gradić ugledaju. Nemojte slučajno pročitati opasni. Ne vjeruju stranci gdje ih je most doveo. Pa mu zahvaljuju. I dive se. Igraju se prijestolja.
- Pogledaj ti ovo, a? - pokazuje Belan rukom na cestu.
I kod njega je red. Na ulazu u solanu. Kupuju ljudi i ulaznice i suvenire.
- Ovako nikad nije bilo - tumači dok guta ugljični monoksid.
Berba će za koji dan. Što je više sunca, sol će biti bolja, a od stonske bolje nema. Neće Belan, a vrag bi ga znao je li mu to ime ili prezime, ni da čuje za pašku. Samo što se nije uvrijedio.
- Njihova je usitnjena na nula milimetara, a naša na dva milimetra. Šta zašto? Da znaš išta o soli ne bi to pitao - govori.
Malo dalje svađaju se vatrogasci i redar u narančastom flourescentnom prsluku. Problem je u parkingu, redar bi rado pomakao vatrogasna vozila, da oslobodi još prostora za turiste, a vatrogasci za to neće ni da čuju.
Žestoki sukob
Kaos je. Klicalo se svršila je borba, a vidi sad. I policajac se uključuje. Ne pomaže. Jedan viče "ne možeš tako s menon pričat", a drugi "ne deri se na mene". Beštimaju. I Boga spominju. Znoj im se cijedi niz leđa pa se prebacuju u hlad. Potrajat će to.
Nastavljamo dalje. Prema Malome Stonu. Tamo je Vlada nekidan ručala. Ministri su dobili i baveriniće. Da se ne flekaju. Kako bi takvi mogli na svečanost.
Na spoju s Jadranskom magistralom skrećemo lijevo. Svi ostali idu desno. U špaliru, kao da je smotra. Toliko ih je da će do Dubrovnika stići prekosutra. Mi pak idemo provjeriti kako je prema Neumu, ima li koga na granici, što rade carinici.
Pada nam na pamet što nam je to jutro rekao Marinko iz Čakovca:
- Naravno da ću i dalje rado ići kroz Neum, pa koja bi budala plaćala kuglu sladoleda 17 kuna, kad je tamo može dobiti za deset, ili kutiju cigareta 33 kune, kad je tamo može kupiti za 23.
Na cesti nema nikoga. U oba smjera samo gušterice. Niti tko ide prema Neumu, niti tko ide iz Neuma. Hvarski poučak. Jebeš pizzu od 50 kuna kad je možeš pojesti za 400 kuna.
Stajemo na štandu Ane Radibratović. Prodaje školjke. Kome?
- Samo mi nemojte reći ono što ste mislili - neobično nas dočekuje.
A zapravo nas je prozrela. Mudra gospođa.
- Ima prometa, ima, ima, itekako, da samo vidite - uvjerava nas.
Pogledavamo se. Što joj je. Sunce? Pokvarene školjke? Izlazimo na cestu. Plešemo. Molimo je da nam se pridruži. I Lado bi mogao doći. Zovemo Krešu Dolenčića. Ovdje je feštu trebao organizirati. Nikome ne bi smetao. Snimamo video. Mad Max, napuštena cesta.
- A jeste li u Stonu bili? - pita stara.
Pokušava spasiti što se spasiti dade.
Policijski stav
- Tamo je narodno veselje, dernek, i jučer i danas oko jedanest i po bio je takav zastoj da ne znam kako se to raspetljalo, a na Radio Dubrovniku su rekli da je to još ništa što nas tek čeka - upozorava.
I pita se hoće li od ovoga biti išta dobra.
Do granice stižemo za nekoliko minuta. Policajci kunjaju. Šalimo se, naravno. Hrvatska policija nikad ne spava. Ne smiju davati izjave, a baš smo ih mislili nešto pitati. Recimo, što oni misle o ovom paradoksu.
Kakvom paradoksu?
Pa o tome da je Hrvatska sagradila most - znamo, znamo, nije Hrvatska sagradila nikakav most, ali shvaćate što želimo reći - i da je baš taj most zaslužan što se do Dubrovnika sada puno brže dolazi cestom zbog koje je taj most zapravo i građen.
Ne shvaćamo.
Jednostavnije je, brže i sigurnije prijeći granicu nego se voziti mostom.
Ali to je naš most, pelješki!?
A čija su bila vina na njegovu otvaranju?