Za doći iz Zagreba do Gline i Majskih Poljana danas vam nije trebala navigacija.
Valjalo je samo slijediti automobilske kolone samoorganiziranog naroda, autobusa, šlepera, kamiona, a i službene limuzine državnih dužnosnika koje su nagrnule u ovaj nevoljom pogođen kraj.
Navijači, klubovi, veterani gardijskih brigada, udruge, građani iz svih krajeva Hrvatske, pa i Srbije, sve se izmiješalo u klupku srca koja su u najplemenitijem impulsu sućuti i solidarnosti zaboravila sve međusobne razlike.
Selo u kojemu je najviše ljudi izgubilo svoje živote kraj je puke sirotinje koja je svikla na razne nevolje, no ne baš ovakve. Ljepljiva panonska ilovača i blato upijaju prah i krv razornog utorka dok zemlja još povremeno drhti.
Ljudi sjede na otvorenom i u dvorištima, grijući se na vatri u bačvama.
Blago je još uznemireno i gladno, no barem kiša ne pada. Stižu prvi kontejneri, drvna građa, najloni.
Obitelj Jurković već je dobila kamp kućicu, donirao im je čovjek iz Čakovca.
Imaju petero djece, a kuća im je posve stradala. Mali psić zahvaljuje repom kolonama nepoznatih ljudi iz Zagreba, Pule, Splita, Varaždina, Osijeka...koji im donose vodu, odjeću, slatkiše, sokove.
Gospodin Kukolj u susjedstvu zahvalan je na donaciji pseće hrane, jer je njegov vjerni pas Hos već drugi dan gladan.
U obližnjem oboru rokću gladne svinje, a tik do njih je hrpa šute iz koje vire žice dalekovoda - dojučerašnja trafostanica.
Vasilj Kokoleča uspio je iz srušene kuće izvući plinski šporet pod šljivu, na kojem kuha čaj.
- Zahvaljujem svim ljudima dobre volje! Nakon jučerašnje neprospavane noći, večaras ću možda i uspjeti malo odspavati jer sam upravo dobio kontejner - zahvalan je deda Vasilj.
Nedaleko od njega je bivši zadružni dom u Majskim Poljanama, sad amorfna hrpa građevnog materijala.
Nema kuće koja je čitava.
Kroz šuplje tavane izviruju kobasice, šunke i plodovi nedavne svinjokolje. Obitelj Bakić ima krave, sve su preživjele, no fali im stočne hrane. Mole nas da to prenesemo javnosti. Stočarski je ovo kraj, tradicijski naslonjen na nekadašnju moćnu petrinjsku mesnu industriju.
Tomislav Suknajić je sa sinom Željkom preživio u kući koja je posve kleknula na zemlju, na njoj još samo strše jedino ulazna vrata s dovratkom.
"Tu ispod smo se stisnuli, pokazuje nam prstom, zagrlili se i čekali smrt.
"Spasilo nas je to što nismo počeli bježati, nego smo ostali pod štokom - priča nam.
Izašli smo bosi, kažu otac i sin Suknajić.
Preživjelo je i svih njihovih 16 konja, ali i njima nedostaje hrane.
Bit će svega, samo nek' je glava na ramenu.Najgore je onima kojima su Majske Poljane jučer postale rajske i njihovim obiteljima.
Pred kućom žalosti u izrazima sućuti taman zatičemo Milorada Pupovca, saborskog zastupnika i šefa SDSS-a.
Očuh poginulog Darka Kožića je posve slomljen. Dvadesetogodisnji mladić, zaposlen u obližnjoj pilani, je na proljeće podigao kredit i kupio vlastiti dom. U njemu se u trenutku podzemnog udara zatekao s 18-godišnjim bratom koji je iskočio kroz prozor, on nije uspio. Sav teret zidova i krova stropoštao se baš na njegov krevet.
Jedino sto liječi te i takve rane u ovom trenutku je neviđena solidarnost, organizacija i predanost sa svih strana da se ljudima, koliko se može, hitno pomogne.
Stradala su i mnoga druga sela, zahvaljuju se mještani donatorima, te upućuju da se pomoć koje oni zasad imaju dovoljno proslijedi u pravcu Dvora. Tamo su također teško postradali Vlahovići, Bačuge i Luščani.
Tužno svijetle lampice i ukrasi u Glini, vatrogasci tu ruše i skidaju opasne i nagrižene dimnjake.
U Strašniku Torcida i vatrogasci iz Pirovca dijele pomoć, raščišćavaju ruševine, pokrivaju rupe na krovovima i pomažu što god ih mještani zamole.
Sirotinja je novim valom nesreće udarila i na Prekopu i Novo Selo Glinsko. Mnogi prizori diljem Banije podsjećaju na one iz Biblije: paralelno egzistiraju mrak i svijetlo, smrt i život, tuga i nada.