Šibenski most,komunikacija preko ušća Krke na Jadranskoj magistrali, dužine 350 metara i raspona luka od 290 metara, počeo se graditi početkom 1964. godine. Gradila ga je Mostogradnja, glavni inženjer bio je Zagrepčanin Stanko Šram. pušten je u promet u srpnju 1966.
Nakon dovršetka dionice Jadranske magistrale od Zadra i Biograda do Martinske nasuprot Šibeniku, njome se već odvijao vrlo gust promet, pa su trajekti vozili od zore do mraka. Stvarale su se duge kolone vozila, posebno turista u ljetnim mjesecima i s tisućama kupaća.
U tu svrhu dugo je u uporabi bila stara, drvena „Tratica“, koju su zvali pinica. Mogla je primiti desetak auta i dva- tri teža vozila. U nekim satima stvarale su se velike gužve mnoštva.pretežito mladih kupača što su navirali na trajekt. Martinska je bila masovno pučko kupalište, a za gradsku gospodu ponajprije Jadrija i Zlarin.
Uz Traticu, kao pomoćni, bio je i mali trajekt Dolac, za svega nekoliko auta i dvadesetak osoba.
Jednom je na toj kratkoj plovidbi od oko 400 metara između šibenskoga Doca i Martinske, u brod stala navirati voda. Kapetan Ante, stari pomorac, kao u zanosu je uzviknuo: “Spašavajte se judi! Ja s moji brodom iđen a fondo“.Ali ništa se nije dogodilo. Uz pljesak putnika, sigurno je pristao uz rivu na Martinskoj.
U to vrijeme, krajem 1963. počele su i pripreme za gradnju velikog mosta. Željelo se da bude dovršen do 1966. za obilježavanja 900. godišnjica prvog pisanog spomena grada Šibenika. To se na kraju i ostvarilo.
Gradilište se formiralo s obje strane rijeke, a na desnoj strani već je radio novopodignuti motel.
Iz današnjega vremena gledano, poslije 57 godine, može izgledati da se tadašnjom tehnologijom kojom su raspolagale tvrtke bivše države, teško mogao izgraditi takav kolos, koji je tada slovio i kao jedan od najvećih lučnih mostova u Europi. Ali, uspjelo se kao što je to bilo i s Paškim mostom.
Velik doprinos gradnji mosta dao je splitski Brodospas sa svojom plovnom dizalicom „Velim Jožem“ od 350 tona nosivosti, te manjom 80- tonskom „Dvainkom“ i drugom opremom.
U to smo vrijeme s grane „Velog Jože“ snimali gradilište kao na dlanu, gdje su na visini od pedesetak metara nad ušćem Krke na skelama radili radnici s vrlo oskudnom zaštitnom opremom. Jednog od njih, koji se drži za konopac koloturnika, snimili smo čak i s cigaretom u ustima!
U to doba upoznali smo i ing. Stanka Šrama koji se nije odvajao od gradilišta. S njim smo pili kavu u motelu pa nam je omogućio pristup i onim dijelovima gradilišta gdje to nije bio preporučljivo. Bio je iznimno predan poslu.
Bilo je vrlo svečano, kao veliki radni uspjeh, kako se tada govorilo, kad je luk mosta na sredini bio spojen sa zadnjom čeličnom „rešetkom“ ispunjenom betonom.
A samo otvaranje šibenskoga mosta za promet, bio je veliki spektakl, s brojnim gostima i znatiželjnicima. Dan prije toga imali smo mogućnost na skuteru među prvima prijeći preko mosta. Kakav doživljaj!
A 25 godina kasnije, srbo-četnički agresor u predvečerje 16. rujna 1991. izbio je iz zaleđa na šibenski most u pokušaju da ga prijeđe i zauzme Šibenik. Pa da ondje zločinac Mladić na Poljani popije kavu.
Ali prisjelo mu je. Umjesto toga, sedam dana kasnije, 23.9.1991. šibenski branitelji protjerali su neprijateljske snage sa šibenskog mosta. Šibenik je bio spašen.
Našli smo se ondje idućega dana, 24.rujna, s jednom skupinom branitelja, među razbacanom opremom, slupanim vozilima oko teško oštećenog motela, gdje je agresor imao svoju logistiku. U posudama u kuhinji još je bilo nepotrošene hrane. Prisjela im je.