Sandra Šimunović / CROPIX
Koncert Ivana Zaka. Na stage se penje sitna djevojka, u stvari, žena od 32 godine, s velikim osmijehom na licu. Stane pred mikrofon i izgovori:
Ja sam Katia, volim nogomet!
- Da, i još bih otpjevala cijelu pjesmu - kaže neskrivenom sramežljivošću, okrenuvši lice prema zidu. Scena nije stvarna, ali je Katia rekla da bi joj to bile prve riječi pred dvoranom. U stvari, želi razgovarati, ali joj je malo nelagodno. Katia Buneta ima Downov sindrom, smartphone, svoju Maju, koordinatoricu, i Jasnu, asistenticu, Almira, koji je brinuo o Katiji prije Majinog dolaska, “mamu” Miru, skrbnicu Nedu, živi u stanu s Davorkom i Višnjom, dvije cimerice sa sličnim stanjem i jako voli Zaka. I Nenu Belana, Dinu Merlina i vjerojatno cijelu glazbenu scenu.
Zna sve pjesme svih izvođača. Ide na koncerte, s nestrpljenjem ih iščekuje i onda se tamo oduševljava. Katia igra nogomet. Voli košarku. I sve sportove s loptom i dodavanjem. Odlična je za biljarskim stolom. Voli dijeliti i sudjelovati u životu raznih grupa. Visi na tabletu. Svaki dan putuje 40 kilometara na radno mjesto, ustaje u pola šest. Koji put zaboravi da mora spavati pa je budna do tri u noći. Onda je pospana, ali to ne primijeti niti se žali. Nikada se ne žali, ozbiljno. Ponekad je nezadovoljna, ali to ne traje dugo i ne pamti takve stvari. Ili ne pokazuje da ih pamti. Voli zagrljaj. To je ono što želi od ljudi. To je ono što im želi dati. Ali mora imati povjerenje u njih. To znači da mora svladati sramežljivost. Katia ima mamu i tatu, ali kao da ih nema. Ostavili su je.
Frajerski tip cure
Po rođenju je završila u Caritasu, prije 32 godine. Njezini su roditelji tako odlučili. Bio im je to lakši izlaz iz zahtjevne situacije da se moraju suočiti s djetetom koje ima Downov sindrom i koje će veći dio života ovisiti o drugim ljudima. Medicina osobe s Downovim sindromom rangira u četiri grupe, ovisno o stupnju retardacije, od lake, do umjerene, teže i teške. Za Katiju su odlučili da spada u grupu osoba s umjerenom retardacijom. Njoj je to svejedno. Ne postoji definicija ni dijagnoza koja će je zaustaviti da bude sretna. Okružena je dobrim ljudima koji se brinu o tome kako joj dati maksimalne uvjete da bi bila sretna.
Katia je neki dan imala izložbu svojih keramičkih radova koje izrađuje u radionici Lidije Boševski, ponosno je pokazala tridesetak tanjura i zdjelica, figurice ovčica. Prodala je nekoliko, onim rijetkim posjetiteljima koji su, znajući za izložbu, došli u Udrugu za promicanje inkluzije. Katia će napraviti nešto pametno novcem koji zaradi. Tako si je priuštila putovanje u Sarajevo, odlazak na ljetovanje u Makarsku. To je ono kako shvaća vrijednost novca, iako radi. Ona radi zbog osjećaja korisnosti, to joj je najveća nagrada, znati da je napravila nešto što je vrijedno svima. Katia Buneta je dobra osoba.
- Ponekad Katia dođe jako umorna - kaže Lidija Boševski, likovna umjetnica u čijoj grupi je Katia već tri godine. To je važno jer Katia nije uspijevala zadržati se u nekim drugim grupama, jednostavno, ako se ne dogodi čudesni klik s ljudima i sadržajem, odustane.
- Kada je umorna, onda ne radimo, samo razgovaramo. Ovdje se osjeća, na neki način, kao u svojoj obitelji, važna joj je bliskost. Voli zagrljaj i kada toga nema, onda znači da nešto nije dobro. Skriva svoju nesigurnost, povuče se, ali je željna uključivanja u normalni život. Strašno je pozitivna. Ne voli kada joj se poremeti akcija, voli stvari koje se ponavljaju, tada se potpuno preda onome što radi - govori Lidija s osmijehom o svojoj učenici. Pri prvom dolasku, Katia je došla u pratnji, ali je Lidija nakon desetak minuta rekla da je mogu ostaviti samu jer se dobro snalazi, opisuje Almir Mišut, kineziolog kojem je Katia bila prvo povjerena kada je došla u udrugu.
Sada Katia dolazi sama, u stanju je proputovati cijeli grad, dobro se snalazi u prometu i uopće ju ne uzbuđuje što joj dnevna putovanja dugo traju. Almir priča kako je Katia igrala u Katoličkoj malonogometnoj ligi i obožavala nogomet. I danas igra, navija za Dinamo i malo za Rijeku jer je iz “grada koji teče”. Prije tri godine Katia je radila u DM-u, sada radi u Alki, tvrtki u Svetoj Heleni gdje lijepi deklaracije na proizvodima. Almir opisuje kako osoba s Downovim sindromom imaju jaku energiju, ali im se dogodi da se zaborave odmoriti pa se iscrpljuju i onda, u jednom trenutku, samo se ugase.
- Naša je uloga dati im najmanju razinu potrebne podrške za samostalan život - kaže Almir i opisuje kako je Katia nekada živjela sa 24-satnom podrškom, a danas se ta podrška, a u stvari je riječ o Jasni Ramljak, asistentici, svodi na dva do tri sata dnevno.
- Katia je frajerski tip cure - opisuje ju Maja Šicel, njezina zastupnica u organiziranom stanovanju, kako se službeno zove njezina uloga iako je točnije reći da je koordinatorica. Ono što Maja ustvari radi jest planiranje aktivnosti i života štićenika Udruge i, istodobno, sudjelovanje u što više segmenata života osoba o kojima brine Udruga za promicanje inkluzije. To znači da je stalno, svih 24 sata u danu, povezana sa štićenicima, zna što rade, kako im izgleda dan, javi im se na telefone, obilazi ih, živi s njima.
Sandra Šimunović / CROPIX
Samostalan život
Maja je još u srednjoj školi volontirala i onda je pri odabiru faksa izabrala socijalni rad pa danas kvalificirano sudjeluje u životu ljudi kojima treba asistencija za samostalan život. Udruga im nabavlja stanove, raspoređuje ih u njih i prati kroz život, što znači osigurava sve potrebno, pa čak i poslove, a osobe kao Katia žive gotovo samostalno. Katia ne zna pisati, kaže Lidija Boševski. Katia je svjesna toga i nije joj drago, ali joj slova ipak predstavljaju problem.
Maja je Katiji veliki autoritet, kao i drugim članovima Udruge, što znači da će ih zaustaviti kada su nerealni u svojim željama, kao što je bio mladić koji je stalno inzistirao da krene sa svojim satom gitare i vježba usred izložbe, ali će im pružiti i potrebnu toplinu pa će Katia svako malo doći i zagrliti je. Maja ju je vodila na ljetovanje u Makarsku i na put u Sarajevo. Katia je to jako željela, i zahvaljujući Maji, mala je grupa otputovala. Katia joj je osobito draga, tako sve djeluje. Možda zato što je Katiju upoznala kada je, nakon što je diplomirala, počela raditi, prije koju godinu.
- Katia voli plavo - opisuje, a Katia se vrpolji istodobno ponosna i malo sramežljiva što se govori o njoj. Svjesna je da je zvijezda večeri.
- Katia ne mijenja mišljenje, kada nešto odluči, izabere, neće promijeniti mišljenje - opisuje ju s ponosom.
Drago joj je da osoba koja treba podršku u životu ima svoj karakter koji uspijeva pokazati svijetu. Razgovara s njom kao i sa svakom drugom osobom, postavi joj i provokativna pitanja i procjenjuje kako Katia reagira. Katia će ponosno reći da joj je Maja dala dio garderobe i opisati kako izgledaju šopinzi. Gotovo kao i svim curama.
- Izabrala je maskirne hlače i nije odustala od njih - govori smijući se. Zadovoljna je što je naučila Katiju njezono omiljeno jelo.
- Katia je jednom rekla da voli krumpir pire. Pitala sam je kako se to radi, a ona je objasnila da je potrebno staviti krumpir u vodu i onda promiješati - govori kroz smijeh. To u stvari opisuje Katijine sposobnosti. Vrlo brzo, Maja je objasnila i naučila Katju kako će pripremiti omiljeno jelo.
- Znam kuhati hrenovke, ispeći jaja - opisuje Katia, a Maja je podržava, dodajući kako mnogi ljudi cijeli život ne nauče puno više. Jasna Ramljak, asistentica, ističe kako Katia uspijeva pokazati puno samostalnosti u životu navodeći da se Katia sama spakirala kada je putovala na more. Opisuje ju kao osobu koja krije emocije, a svoju obitelj, koja bi negdje trebala postojati, ne spominje. Ponaša se kao i svi ljudi, odmiče se od neugodnih stvari koje ne može riješiti. Približava se ljudima koji joj pružaju nježnost. Tako je došla i Miri Medved, ženi koja radi u Caritasu i koja je upoznala Katiju kada je imala tek dvije godine. Mira je bila tamo sa svojom djecom i Katia im je jednostavno prišla i počela nepoznatu ženu nazivati istim izrazom kao što je to čula od njezine djece. Nju je jedinom zvala mama u životu. S njom čeka Božiće.
Sandra Šimunović / CROPIX
Sretna i voljena
Nitko točno ne zna zašto je Katia bila ostavljena. Ljudi različito reagiraju, neki se ne uspijevaju suočavati s problemom. Vjerojatno je to bio razlog zašto je Katia došla u Caritas po rođenju. Neda Miščević, pravnica koja je skrbnica Katiji i još dvadesetak drugih osoba u Udruzi, podsjeća kako je situacija danas i prije trideset godina, kada se Katia rodila, bila puno drukčija. Sustav je bio tako postavljen da je gotovo sugerirao ljudima da se odluče na ovakav potez, prepuste dijete da se o njemu brine neka institucija.
- Činjenica da imamo teškoće, ne znači da ne možemo živjeti u zajednici - govori o samostalnom životu osoba kao što je Katia.
- Prava inkluzija bila bi kada bi Katijina izložba bila u nekom ‘normalnom’ prostoru - kaže i dodaje da je inkluzija način života i kako osobe, mnoge, imaju pravo na takav život jer to znači korak bliže njihovoj samostalnosti. Sve ostalo je izdvajanje.
Katia nije izdvojena. Ima svoj život, možda potpuniji nego mnogi drugi koji vjeruju da su samostalni. Njezina je želja biti sretna i voljena. Ako to nije znak da razumije sve smislove života, onda je netko suviše ambiciozan.
Ona obogaćuje sve živote u kojima se pojavi, jednostavno dođe i nudi toplinu, zagrljaj i osmijeh. Točno onaj koji ima. To neće dati roditeljima, oni su davno odustali od toga.
- Nisu svjesni što propuštaju - jedino je što je o njima rekla Maja Šicel. No, Katia ima obitelj. Ljude oko sebe.
