Jedina je dvojba hoćete li sletjeti na aerodrom Pokrovnik ili Šestanovac. Ako želite u obilazak srednjodalmatinskih otoka podmorskim tunelima, ili planirate izlet Zadar – Ancona, također tunelom, onda vam je bolja prva opcija. Ako vam se žuri što prije doći do vašeg smještaja u elitnom turističkom naselju "Hrvatski san" na lokaciji Tri sestrice u Dubrovačkom primorju, onda je šestanovačka opcija praktičniji izbor...
Tako nekako mogla je zvučati ponuda neke turističke agencije za turiste dubljeg džepa, da su se ostvarila samo neka od najzvučnijih obećanja, što dalmatinskih političara, što poduzetnika s više mašte nego kapitala. Naravno, ovo je samo dio "ponude".
Dosadašnje iskustvo nas uči da najave megalomanskih investicija možemo podijeliti na tri vrste. Najčešće su one koje slušamo u vrijeme kad se najviše obećava i laže, dakle u predizbornim kampanjama. Tu su i one koje se pojave nakon izbora u prostornim planovima kao daleki cilj lokalnih ili regionalnih (županijskih) političara koji bi tako htjeli obilježiti svoju vladavinu i ući u povijest. Ništa manje intrigantne nisu niti one koje stižu od više ili manje poznatih investitora i njihovih ovdašnjih predstavnika, s već nekim poslovnim ciljem.
Spaja ih u pravilu to što se pokaže da su sve te investicije na podjednako dugom štapu i zato ih se može uvrstiti u žanr čistog fantasyja. Po definiciji su zvučne, a nije im se lako uvijek argumentirano suprotstaviti jer bi to moglo značiti da ste nazadni i da se suprotstavljate otvaranju radnih mjesta i ekonomskom procvatu. Ipak, treba kazati i to, nisu sve jednako neostvarive, makar su postoci realiziranosti velikih najava neumoljivi.
Nedavno se u medijima pojavila jedna davna želja u novom ruhu – riječ je o više nego zahtjevnom projektu podmorskog tunela Šolta – Brač.
Naime, nedavnim izmjenama Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije, prvi podmorski tunel u Hrvatskoj uvršten je u mrežu državnih cesta koje se namjeravaju graditi, čime bi mu izgledi za realizaciju trebali biti nešto povećani. Na šoltanskoj strani ulaz u tunel predviđen je na području uvale Livka, a izlaz bi onda bio na punti Milna. Cijena? Prava sitnica: oko 50 milijuna eura, a pritom se uglavnom računa na europske izvore.
Međutim, upozoravaju nas upućeniji, pritom se očito ignorira činjenica da bi takva investicija teško prometom – pogotovo izvan sezone – opravdala investiciju, a zaboravlja se i da europska sredstva na koja možemo računati nisu neograničena, odnosno da smo se već odlučili za neke prioritetnije cestovne investicije na daleko frekventnijim pravcima, kao što je to slučaj prema Omišu.
Druga velika priča o kojoj se u posljednje vrijeme govorilo i pisalo su – još jednom reaktualizirana Vrata Zadra.
Uz tu ideju, Zadranima znanu još iz ere Božidara Kalmete, veže se ona o Jazinama kao Monte Carlu (ambicija s pokrićem, pretencioznost ili samo malograđanština, tek ćemo vidjeti!), te povezivanje Uvale Jazine i Uvale Bregdetti šetnicom s parkom i trgovima. Sve bi to trebalo transformirati vizuru središta Zadra. Da nije sve na razini (p)raznih priča svjedoči i to što iza idejnih rješenja stoje potpisi uglednih arhitekata, Nikole Bašića i Pere Marušića.
Uostalom, rad Bašića i suradnika pobijedio je na anketnom arhitektonsko-urbanističkom natječaju za predio Ravnica još tamo 2008. godine. Upućeni u tematiku kažu da ova priča baš i nije za ladicu "fantasy projekata", jer i investitori postoje, pa je zato daleko izvedivija od podmorskih tunela. Očekivano, reakcije i struke i javnosti su i u ovom slučaju, kako to već biva, podijeljene.
Variraju od podrške "projektu stoljeća" do zabrinutosti za sudbinu povijesnog nasljeđa i podsjećanja kako u današnjem Zadru još uvijek ima čitavih dijelova bez osnovne urbane infrastrukture, što bi valjda trebao biti prioritet...
Nego, vratimo se na trenutak – podmorskim tunelima. Bivši gradonačelnik Splita i poduzetnik Željko Kerum je kao dio svog programa 2017. ponudio upravo jedan takav. I to između istočne i zapadne obale grada. Obećao je Kerum i most Split – Kaštela, metro do Kaštela i akvapark... No, nije se on prvi sjetio gradnje ispod morske površine.
Sve je počelo u kampanji za parlamentarne izbore, tamo negdje krajem 2007. godine, kad su HDZ-ovci najavljivali podmorske dalekovode i plinovode kojima bi Hrvatska izvozila svoju struju u Italiju ili bi barem naplaćivala "prijenos" u izvozu struje iz istočne Europe. S vremenom su se ohrabrili pa su, za vrijeme predsjednikovanja Tomislava Karamarka, u svibnju 2013. godine u svoj gospodarski program (neskromno nazivan i "hrvatskim New Dealom") ugradili i ideje splitskog inženjera građevine Boženka Jelića.
"Govorim o podvodnim tunelima kojima ćemo spajati hrvatske otoke s kopnom kao, primjerice, Norveška, Japan ili Kanada", prenijela je tada Hina Karamarkove riječi. Kilometar tunela trebao je stajati između 35 i 45 milijuna eura, sve se kao trebalo vratiti kroz povećanje turističkog prometa na otocima. No, podmorski tuneli, gle vraga, nikad nisu postali okosnica razvoja Hrvatske.
Nudio je inženjer Jelić i projekt podvodnog tunela Zadar – Ancona, dugog 150 kilometara (na istu je ideju došao i talijanski arhitekt Giorgio De Romanis), koji je maštao i kako će se od Splita, preko Brača i Hvara, tunelom moći odvoziti sve do Korčule. Od svega toga jedino je, kako vidimo, "preživjela" ideja da se tunelom povežu Šolta i Brač...
Tridesetak godina živi i svako toliko se "potpaljuje" i ideja o gradnji mosta kopno – otok Pašman. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture prije tri i pol mjeseca je predstavilo rezultate studije izgradnje tog mosta, koji bi trebao biti dug 2203 metra, otprilike – kao i pelješki most. Bio bi gredni, a ne viseći, pa zato i jeftiniji – stajao bi "samo" 452 milijuna kuna. Naravno, pod uvjetom da radovi ikad krenu.
Nešto kraće, još od 1994. godine, govori se i o aerodromu – u Šestanovcu. Na Prpuši. Ondašnji načelnik Živko Trogrlić sve je razradio: ne bi to bila tamo neka priručna sletna staza, nego 3,5 kilometara duga pista, na površini od 568 hektara, što bi značilo i zapošljavanje oko 3000 ljudi. Nisu se dobacili dalje od ulaska u Prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije.
U međuvremenu su dobili i konkurenciju. Naime, sad već bivši gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić prije točno pet godina se pohvalio interesom misterioznih stranih investitora ("s područja Europe i šire") za gradnju međunarodne zračne luke, "veće od one u Dubrovniku i Splitu", na potezu od sela Dragljana, Kozice sve do Rašćana.
Iz Šestanovca su na to uzvratili tvrdnjama kako je to puko predizborno skupljanje poena i podsjetili da su oni "već ušli u Prostorni plan županije", što će reći da najveća zračna luka u Dalmaciji može niknuti samo – na njihovoj Prpuši, a i gdje bi drugo!
Dvoznamenkasti broj godina ideju o gradnji zračnog pristaništa u Pokrovniku, između Drniša i Šibenika, održavao je na životu lokalni HDZ. Ideju je snažno prigrlio i bivši HDZ-ov župan Goran Pauk, ističući da je to "strateški projekt Šibensko-kninske županije", baš kao i brza cesta Šibenik – Drniš – Knin, još jedan projekt iz sfere lijepih želja, koji "samo što nije". Pokrovnički aerodrom prisvajali su i Hrvatski suverenisti, a drniški gradonačelnik Josip Begonja je otkrio da je Zračna luka Rijeka još tamo 2015. godine vrlo ozbiljno "zagrizla" za to da baš na Pokrovniku izgradi pistu i stajanku za avione kako bi se ta lokacija uključila u mrežu malih zračnih luka. Sve u sklopu projekta "Fly Croatia", čime bi se trebale rasteretiti najfrekventnije zračne luke, pogotovo u sezoni. Dakle, tko zna, ne otpisujte Pokrovnik prije vremena!
Nego, sjećate li se kad su, otprilike u ovo vrijeme 2006. godine, mediji pisali kako poznati talijanski vozač Formule 1 Jarno Trulli planira u Splitu izgraditi hotel visoke kategorije i baš ovdje početi izgradnju brenda koji bi nosio njegovo ime?
Tek koji tjedan prije toga, splitski poduzetnik Vicenco Blagaić pustio je u javnost informaciju kako "sastavlja konačan popis tvrtki i investitora, njih stotinu, koji osnivaju dioničko društvo s 30 milijuna kuna temeljnog kapitala te državi i vlasnicima zemlje na otoku Čiovu nude javno-privatno partnerstvo u još neviđenom projektu u izgradnji potpuno novoga grada na Jadranu"!
U pitanju je u uvodu teksta spomenuti "Hrvatski san" koji se – niste valjda zaboravili? – prvotno trebao oživotvoriti na Čiovu kroz, "po uzoru na newyorški Manhattan", gradnju točno 50 nebodera, velike trajektne luke s privezištima za kruzere, marine za megajahte, šoping-centar, vile, golfske terene, lunapark, ZOO vrt, čak i stadion... Sve to za 50 tisuća do 100 tisuća ljudi.
Takvu maštu nije imao niti famozni AFCO projekt, koji je – niste valjda i na njega zaboravili?! – svojedobno trebao preporoditi splitsku luku. Ondašnji gradonačelnik Ivan Škarić bio je oduševljen projektom američkih investitora koji je, makar u teoriji, "težio" 500 milijuna dolara i navodno je trebao otvoriti 7000 radnih mjesta.
A Split pretvoriti u jadranski Las Vegas, s nizom hotela i kockarnica. U Banovini je čak bio osnovan i poseban ured sa šestero zaposlenika zaduženih isključivo za poslove oko realizacije povijesne investicije.
No, u mandatu Slobodana Beroša pregovori su se zakomplicirali i sve je stalo! I vrlo brzo otišlo u zaborav.
Blagaić je u međuvremenu odustao od naselja s neboderima, ali ne i od megaprojekata. Prebacio je fokus na lokaciju Tri sestrice u Dubrovačkom primorju. Nastupajući u ime svog poslovnog partnera, Malezijca, Vincenta Tana, tamo je najavljivao gradnju kompleksa hotela, apartmana, vila, marine za megajahte, veliki golfski teren i druge (sportske) sadržaje. Među ostalim, govorilo se i o izgradnji filmskog studija.
Sadržaji elitnog turizma prisnaženi i zračnom lukom trebali su biti mamac i za svjetski poznate face, no otad su mediji zabilježili kako je u tamošnjoj Blagaićevoj vili od poznatih viđen tek njegov prijatelj Ivan Vilibor Sinčić... Blagaić se u više navrata razočarano žalio na sporost administracije čiji se dijelovi, kako je znao kazati, ponašaju "kao država u državi"...
Da se ostvarilo sve što su nam proteklih godina obećali, što privatni investitori, što političari, Dalmacija bi danas izgledala potpuno drugačije nego danas. Bila bi nešto između Hong Konga, Las Vegasa i preizgrađene verzije Monte Carla. Ustvari, ostalo bi od nje samo ime.
I zato je, kad čovjek malo bolje razmisli, zapravo i bolje da je toliko toga ostalo – na obećanjima.
