'Što je motiviralo Branka Kolopera na taj užasni čin, ne znam, na to bi mogli odgovoriti psihijatri, no on je posljednja osoba za koju bih mogao pomisliti da je u stanju napraviti tako grozan zločin' – kazao je Danijel Mileta, dogradonačelnik Šibenika, tipičnog dalmatinskog grada u kojem svatko svakog zna, izražavajući vjerovatno kolektivno mišljenje većine svojih sugrađana. Koji Branka Kolopera znaju iz brojnih njegovih interesa i hobija, potpuno nespojivih s užasom koji se u Šibeniku i Vodicama dogodio u subotu, zavivš u crno pet obitelji – uz četiri njegove žrtve i onu Koloperovu, koji je počinio samoubojstvo, u polju, među maslinama, na pola puta između Tribunja i Vodica.
Koloper je otac dva već odrasla sina, koji su već svoji ljudi, blizu tridesetih godina, a sa suprugom, s kojom je živio u kući koju mu je počeo graditi još otac u gradskom kvartu Vidici, se rastao prije dosta godina. On se otad više zadržavao u Donjem Polju, u vikendici sa solarnim panelima, pored koje je prije dvije godine napravio i bazen, a oglašavao ju je, kažu nam njegovi prijatelji i poznanici i na Booking. Comu, za najam turistima, kao Vilu Solitudo, kao objekt koji nudi vanjski bazen, besplatan WIFI i opremu za roštilj. To mu je, kažu, otkako je zapao u financijske probleme, bio i dodatan izvor prihoda. Počeo je raditi kao kondukter u Autotransportu, a nakon toga se od 1984. godine zaposlio kao električar u TLM-u.
Devedsetih je, kao i većina, odlučio otvoriti nešto svoje, dućan i pekaru u svojoj kući na Vidicima, i odatle je sve krenulo – i Matkol i poslovni uzlet.
'On, nama, u društvu nikad nije pričao o svojim poslovnim problemima, pogotovo ne o detaljima. A dok ga je išlo, dok je imao, davao je svima. Bio je predsjednik Odbojkaškog kluba Šibenik, kojem je bio mecena, pa je bio i u školskom odboru Osnovne škole Vidici, i tu je pomagao, kad je trebalo platiti autobus, izlete, marende. Napraviti sendviče, poslati nekom kruh, kolače, kome god je trebalo, osobito za djecu, mlađariju, to nikad nije bio problem, to se rješavalo na dnevnoj bazi, te sitne donacije i sponzorstva u naturi su se rješavale, odmah, preko mobitela. Znao je i sam sjesti u auto, kombi i dovesti ih gdje treba. Pomagao je i crkvu, bio je dobar prijatelj i sa svećenicima...' - pričaju nam njegovi prijatelji.
Kažu da je bio vrlo društven, pravi Dalmatinac, uvijek se u Donjem Polju kod njega nešto kužinavalo, volio je i pojesti i popiti s prijateljima, kojih je imao širok krug. I među bajkerima – vozio je i motor – s kojima se znao zaputiti na đitu, i među lovcima. Imao je i brod, s kojim su se on i ekipa znali zaletjeti na more, i na otoke. To se malo prorijedilo zadnjih godina, otkako mu je firma upala u probleme, a potom i u stečaj, povukao se malo i on u sebe, ali vele da je baš zadnjih nekoliko mjeseci malo živnuo. - 'Kao da se pomirio s tim da će mu od svega ostati samo nele peći i strojevi, s kojima će, kako je govorio, u kući gdje je i počeo, ponovno otvoriti neku malu pekaricu, nešto opet šuškati... I onda se dogodilo ovo. Šok i nevjerica' – kazao nam je jedan od njegovih poznanika, pod uvjetom da ostane anoniman.