Ona je Matea Alerić iz Imotskog. Ima dvadeset i jednu godinu i djevojka je s Downovim sindromom. Ono što je u ovoj toploj priči o toj djevojci zanimljivo jest činjenica da je ona prva s tom dijagnozom dobila posao u Imotskoj krajini.
- Da, i to je unijelo radost u naš dom, a posebno u Mateu, govori nam Mateina majka Ana Alerić koju smo zatekli u imotskom dječjem vrtiću, gdje njena Matea već nekoliko dana radi na mjestu pomoćnog osoblja.
- Znala sam da će doći novinari, jer mi je upravo ona to najavila, pa sam htjela uputiti poruku roditeljima koristeći našu Slobodnu Dalmaciju i kazati im da nikada ne klonu u situacijama u kojima sam već dvadeset i jednu godinu.
S mojom Imoćankom Senkom Aračić, koja je u sličnoj situaciji, razgovarala sam kako mojoj Matei naći neki posao, jer vidim da ona to silno želi i vidim da je sposobna mnogo toga raditi.
Ubrzo sam se našla u uredu imotskog gradonačelnika i zajedno s njegovim pomoćnikom Mladenom Majićem iznašli smo rješenje. Matea je dobila posao u imotskom vrtiću. Sreća neopisiva! Željela bih još jednom zahvaliti tim dragim ljudima, pa stručnjacima u Splitu dr. Vidi Ćulić, logopedici Ines Dujmić, psihologici Maji Plejić.
Svi ti divni ljudi su nas bodrili i tvrdili da moja Matea ima šansu u životu. Hvala im od srca i moji dragi roditelji, moja kćer danas radi, zadovoljna je.
Svako jutro ustane i sat vremena prije i onda se sprema za svoj posao, a kada se vrati doma, to je druga osoba, vesela, poletna, razgovorljiva. Posao koji je dobila okrenuo je novu stranicu njene budućnosti, skoro u suzama priča nam majka Ana.
Matea radi četiri sata. Prvih dana bila je u ulozi vrtićkog epidemiologa, mjerila je zaposlenicima temperaturu, zapisivala, a ubrzo kreće u posao koji joj se najviše sviđa. Radit će na slaganju i peglanju platnene opreme za potrebe vrtića.
Sretna sam, baš sretna
- Ma mi smo otvoreni vrtić i ovo zaposlenje Mateje je silno obradovalo cijeli kolektiv. Uostalom, ona je kao dijete bila u ovom vrtiću, i bila je posebno omiljena.
Sada je već ozbiljna i radit će kao pomoćno osoblje u našem ekonomatu, jer je to žarko željela. Cijeli kolektiv ju je primio otvorena srca i ponosni smo što smo prva ustanova ovakvog tipa u Imotskoj krajini koja je primila djevojku s Downovim sindromom, riječi su ravnateljice vrtića Branke Mustapić.
Matea je predana poslu, za vrijeme pauze, ili pred kraj radnoga vremena, obavezno skokne do svoje prve tete Ankice Madunić u grupu gdje je i započela svoje druženje s vrtićem. A u grupi je s Ankicom obavezan zagrljaj i sada posve drugačija priča.
Ne više o igračkama i igricama, već o tome kako napreduje posao.
- Ma divno je to dijete, bila je naš mali anđeo kada je došla u vrtić. Svi smo je zavoljeli, a evo danas ona je isto tako draga i ljupka. No sada i priča o tome kako se rano ustaje, kako po cijeli dan misli na svoj posao i da ga uredno obavlja.
A njen dolazak u našu grupu sada kao zaposlenice vrtića je redovan. Sada smo mi kolegice, sa punim osmjehom priča teta Ankica Madunić.
A što kaže junakinja naše priče... Kada smo je pitali za komentar svojih prvih radnih dana, prvo je pogledala svoju ravnateljicu i kada je dobila zeleno svjetlo za razgovor bila je više nego govorljiva.
- Sretna sam, baš sretna. Radim u vrtiću gdje sam počela kao dijete dolaziti. Svi su me primili izvanredno. Posao koji sam radila prvih dana mjereći temperaturu zaposlenicima i roditeljima, malo je spor, željela sam nešto brže, teže.
Sada ću raditi u praonici, spremati čiste plahte i ručnike i ostale tkanine. To me silno veseli. Rekla sam sebi da nikada neću zakasniti na posao i da moram biti odgovorna. Samo tako će me ljudi cijeniti, a počela sam učiti i engleski jezik - veli nam simpatična Matea.
E, pa sretno Matea u tvom novom životnom izazovu!