Kada zaronite u čudesan svijet rijeke Krke, nikad ne znate gdje ćete izroniti i što će vas sve, poput ribe navikle na vodu, ostaviti bez daha. Krenete cestom iz Kistanja, u 21. stoljeću, i nakon tri i pol kilometra već ste - kao u nekoj igrici - u starorimskim katakombama, u kojima su se skrivali prvi kršćani.
Uđete u manastir Krka, duhovno središte pravoslavnih vjernika, i prepustite se sigurnim rukama stručnog vodiča Mihajla Kragulja, da vas, kao u vremenskom stroju, čudnovatoj mašini iz SF filmova, povede niz stepenice na put dug dvadesetak stoljeća. A prijeći ćete ga u samo nekoliko metara!
Eremitski samostan
I nisu ovdje samo Rimljani progonili, a kršćani se krili, nego su palili i rušili i Turci, Osmanlije, za Kandijskog rata, nakon kojeg se kaluđeri vraćaju i ponovno zidaju crkvu i manastir, koji se u pisanim tragovima spominje još 1402. godine, a podignut je na temeljima još starijeg eremitskog samostana. Ovdje, gdje danas, bosom nogom ili u trikama, špartaju turisti iz cijelog svijeta, poznati i nepoznati, bogati i slavni i oni koji će to tek postati, špartali su i naši davni preci - rimske legije iz Burnuma, 20 do 25 tisuća ljudi, prije dvije tisuće godina, pa Delmati i Liburni, međusobno zavađeni, a u ratu s Rimljanima, koji su istodobno progonili i kršćane. I svi su za sobom ostavili traga - Rimljani vojni amfiteatar, arheološke ulomke i ostatke, a kršćani znak ribe u katakombama ispod zemlje, Konstantinov križ i grobove u koje su pokapani.
Crkva je podignuta upravo nad katakombama, prirodnom podzemnom pećinom, koja je stara koliko i Krka, koja je dubila i nosila sve pred sobom, a na tom je mjestu, kaže legenda, novu, Kristovu vjeru propovijedao i apostol Pavao. Mislite li da je tu legendama i velikim imenima i pričama kraj? Nije, tek smo počeli! Kažu da je potom baš kneginja Jelena, sestra srpskog cara Dušana, udana za hrvatskog velikaša Mladena Šubića, obilato darivala kaluđere i manastir podignut na tome mjestu, pa je on zapravo, njezina zadužbina. Prema legendi, nakon Mladenove smrti Jelena je vladala Skradinom i Klisom u ime maloljetnog sina Mladena IV.
Snimani i filmovi
- Ali, nije manastir Krka ili Sveti Arhanđeo samo povijest. Na ovom su mjestu snimani i filmovi, poznati "Konjanik", pa "Anka Brazilijanka", a od poznatih imena... Evo, prvi mi pada na pamet, jer je nedavno bio, Dragan Stojković Piksi, čuveni nogometaš i izbornik, odnosno selektor reprezentacije Srbije, Slobodan Tarlać, košarkaš, često dolazi, pjevač Željko Joksimović, pa novinari Branimir Pofuk, Zlatko Gall, Rene Bakalović, nedavno je bio i ministar poljoprivrede Rusije. Možda je tu bilo i drugih, zapravo sigurno jest, ali su željeli ostati neprepoznati, anonimni - veli Kragulj, a ja klimam glavom.
Potpuno ih razumijem. Ljudi na ovom svetom mjestu žele biti sami sa sobom. I ljepotom i duhovnošću koja ih okružuje. Očišćeni od svega dnevnog i banalnog, kao što su to titule, zvanja, zanimanja, slave i velike glave. U manastiru je trenutačno petnaestak ljudi, osoblje, đaci, ekonomija, i svi su oni svaki dan u trpezariji. Tu objeduju, a iza njihovih su leđa oslikani zidovi na kojima su apostol Pavle koji propovijeda Dalmatincima - bidan, nije mu lako bilo - sveti apostol Tit, prvi episkop dalmatinski, Pavlov učenik. Koji ga je i poslao u Dalmaciju, u Ilirik, da širi učenje Kristovo. To ni danas nije lak posao, a kamoli je onda bio...
A katakombe su tik iza vrata trpezarije. Prostiru se, veli nam Kragulj, duž cijelog kompleksa crkve, a 2016. je "Geofizika" istraživala radarom i pokazala da su svugdje okolo šupljine, grobovi, datirani kroz srednji vijek. Tu su, pod zemljom, i temelji crkve, a i kapelica je ispod zemlje, s lukovima od sedre, koju nosi i gradi rijeka Krka, koja je sedrotvorna. I kosti kršćana, pokopanih na svetome mjestu, s nadom i ufanjem u uskrsnuće, život vječni. Koji se i danas događa na ovome mjestu. I simboli urezani na zidovima - riba, simbol kršćana, ICHTHUS, tajni znak koji se čitao - Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. Ali, danas to može biti i mašnica, kako je uskliknula jedna mala curica, kada joj je Kragulj pokazao znak urezan u stijeni. Svako vrijeme nosi svoje...
Tu je i monogram Isusa Krista, Pax Christi, ili Konstantinov križ, iz 4. stoljeća – "In Hoc Signo Vinces". I sve to na samo metar ili dva ispod zemlje. Povijest koju možeš dotaknuti rukom.
Tri fešte
A gore je crkva svetog arhanđela Mihajla, po kojemu se manastir u narodu još zove i Aranđelovac.
- Ili kako bake iz okolnih sela kažu još i namastir, umjesto manastir. Ovo je živo, duhovno središte pravoslavnih vjernika, u kojem su subotom znala biti i četiri krštenja. Visovac je duhovno središte katolika, i kako god se tamo slavi Gospa od Anđela, koja je i velika fešta cijele Dalmatinske zagore, ovdje imamo tri manastirske fešte. Jedna je blagdan svetog arhanđela Mihajla, Dan manastira, koji je 21. studenog.
Najviše naroda, pravoslavnih vjernika dolazi na Preobraženje, to je s 18. na 19. kolovoza, kada ide noćna liturgija na kojoj se tradicionalno okupe svi ljudi, vjernici iz svih krajeva okolo, pa nakon noćne ide i jutarnja služba, jutrenje. Treća, isto tako važna fešta, odnosno proslava, za brojne uzvanike i goste su Sveta tri jerarha - Vasilije, Grigorije i Jovan - što je i naziv škole za bogoslove, koja pada na datum 12. veljače - sipa podatke kao iz rukava Mihajlo, o toj čudesno lijepoj crkvi, mjestu na kojem Zapad sreće Istok, a Istok Zapad. Čija se alkemija najbolje vidi u prekrasnim, 400 godina starim ikonama Mihajla Damaskina, jednog od najutjecajnih slikara - pored El Greca - italo-kretske škole.
- Damaskin je živio i radio u Veneciji, i to je jedinstvenost manastira Krke. Ovakve ikone nećete vidjeti u Rusiji, nećete ni u Srbiji. Ovo su takozvane kovane ikone, kakve ćete vidjeti samo ovdje, u Šibeniku i Zadru. Slika je unutra, a srebro izvana! Ono što je slikar naslikao, drugi je umjetnik iskuckao u srebru. On gleda sliku i u negativu je kucka. Zamislite samo koliko mu je vremena trebalo, znanja, vještine. Predivno nešto! Neprocjenjivo! - opisuje Kragulj. A to je, premda zadivljujući, tek dio ikonostasa od 54 ikone italo-kretskog, grčkog i ruskog stila.
'Slow cook'
Iguman manastira Krka, otac Sevastijan, rođen je u Kanadi, a u Dalmaciji je već devetu godinu. I baš je u ovome manastiru, kako nam kaže, odlučio da se zamonaši. Kad čovjek vidi ovo mjesto, i zadrži se na njemu, potpuno ga razumije. Iguman, njegov prethodnik, bio je tada današnji episkop dalmatinski Nikodim Kosović, s kojim se zna još iz srednje škole, prijatelji su i braća. Bila je 2012. godina, proveo je tu ljeto i jesen, i već u drugom mjesecu iduće godine preselio se u Krku i na Krku za stalno. Iz Beograda u kojem je studirao teologiju. Imao je život i prije toga, radio je neke druge stvari, obišao Ameriku i Australiju, a onda je odlučio vratiti se na fakultet. I zamonašiti se. I sad je tu! Skreću nam pažnju da je otac Sevastijan i izvrstan kuhar, što on i potvrđuje - radio je na nekoliko mjesta u Kanadi, profesionalno, čak i u cateringu, kuhao je i nekim vladikama, u Americi, Los Angelesu i Torontu. A to ga je, veli, zanimalo i kad je bio mali...
"Kad bi baba mesila pitu, uvek sam bio tu negde, oko nje. Što volim najviše jesti? Joj, to me svi pitaju, al kad me pogledate, vidite da ja volim svašta" – spreman je iguman i na šalu, i to na svoj račun.
A što voli kuhati? E, to ovisi o godišnjem dobu, o namirnicama, o inspiraciji, gostima koji dolaze... Monasi su ograničeni i time koji je dan, jesu li postovi. U svakom slučaju, u zadnje vrijeme voli "slow cook", da se na nižoj temperaturi meso, recimo, sprema što duže i onda to bude jako ukusno.
- To je veoma zanimljivo! Evo, ravnateljica Nacionalnog parka vam može reći, imala je prigodu probati moju kuhinju! - veli nam iguman, a ravnateljica nam potvrđuje da se na ovom svetom mjestu, pored one duhovne, može naći i one svjetovne okrjepe, na žlicu i preko pjata.
'Vatrena voda'
A kada se prostre stol na livadi ispred rijeke, onda se može uživati i u društvu brojnih životinja. I onih domaćih, ali i onih nazivom divljih. Tu vam nije ništa čudno ako vam magarac gurne glavu u krilo, tražeći i on svoj komad kruha, što je baš ravnateljici draga uspomena s manastirskog ručka. Ili ako vas s vrha stabla komadom oraha - ostatkom svog ručka - pogosti i pogodi vjeverica. Jednu je snimio i fotoreporter Tom Dubravec dok smo čekali brod za Roški slap. Na koji se - i s kojeg se - također može s manastira.
A kada manastir već ima igumana koji bi mogao biti masterchef, a kažu i da je vješt u varenju piva, onda nas nije nimalo iznenadila najava kako će manastir Krka uskoro otvoriti i vlastitu destileriju. Malo je COVID to usporio, ali ne i zaustavio - odavde će u svijet kretati ne samo voda s Krke, nego i "vatrena voda", a uz destileriju će biti i kušaonica. Tu im, u sljubljivanju rakije - loze, loze barique i loze travarice - s hranom, pomaže i gospodin Rudi Štefan iz poznatog šibenskog restorana s Michelinovom zvjezdicom, čije ime otac Sevastijan izgovara s poštovanjem. Hoće li biti još koji liker, ili džin, za svoju, odnosno manastirsko-monašku dušu, o tom potom.
Da manastir ima potencijala, svjedoči i podatak da imaju i vinograd od pet tisuća panja u Vaćanima, pa blizu manastira još 800, pa još nekih 500 stabala maslina. Svašta nešto. Ima i jedan prekrasan manastirski objekt kod recepcije Nacionalnog parka, u kojoj se čuvalo živo blago, kameni, od tisuću četvornih metara, s kraja 18./početkom 19. stoljeća, koji bi se dao fino urediti, i pretvoriti u nekakav turističko-ugostiteljski objekt.
Poslanje monaha
Ako se nekom čini to malo "profano", valja ih podsjetiti da su najfinija piva, likeri, sirevi, delicije, blaga božja, nastali baš u manastiru i oko njega - da nije monaha i redovnika, ne bi danas bilo ni trapista ni "closterbrau" piva. Sve je to Bog dao, ljudima na - odgovorno - uživanje, a monasima je, uostalom, i poslanje da ugoste svakoga gosta, okrijepe putnika i namjernika. A kako ćeš to iz praznih podruma, rasušenih bačava i suhih pipa. Samo je Jedan mogao vodu u vino pretvarati i jednom ribicom stotine prehranjivati. Nama drugima valja se potruditi, svejedno bili samo laici, svjetovna ili sveštena lica.