Pogledajte vrlo posebno zdanje na Silbi, dalmatinskom ‘Otoku muza‘, koje su otočani podigli svojim rukama. Znate li što je tako zanimljivo u ovom domu?

Što je potaknulo splitskog etnomuzikologa Ivana Boškovića da napiše i objavi knjigu o Silbi, točnije o Zadružnom domu tog otoka u sjevernoj Dalmaciji? Što je zanimljivo u tom domu i njegovoj povijesti?

Odgovora je više, a jedan od njih je i da je priča o silbenskom Zadružnom domu i njegovoj vrijednoj dvorani sudbinski slična drugim javnim objektima na našim škojima: monumentalno kameno zdanje podignuto voljom i rukama tadašnjih otočana, godinama je služilo za njihove potrebe, u novije doba biva zapušteno, a u naše vrijeme bi moglo doživjeti sudbinu brojnih sličnih objekata: preuređenje kojim bi izgubilo svoju izvornu namjenu jasno određenu geslom “Prosvjeta i napredak u nacionalnom duhu!”.

- Promišljanje o uređenju tog prostora bio je i povod za nastanak knjige “Izgradnja i namjena Dvorane Zadružnog doma u Silbi 1912. - 1937.”. Uz najsjeverniji dalmatinski otok Silbu i istoimeno mjesto, iz kojeg je u Split početkom XX. st. doselila moja prabaka, vežu me brojne uspomene.

Provodeći slobodno vrijeme na tom otoku, često sam promatrao zgradu Zadružnog doma koja se nalazi nasuprot našoj obiteljskoj kući, nesvjestan da bi taj objekt jednog dana mogao postati tema moje knjige. Naime, kako se već godinama bavim dokumentiranjem i istraživanjem kulturne i prirodne baštine Silbe, jednom me prilikom tadašnji upravitelj Potrošačko- uslužne zadruge Gerald Baranović zamolio da iznesem prijedlog za uređenje prostora na prvom katu - dvorane za društvena zbivanja - tzv. Zabavljaonice.

Otprilike dvije godine poslije našeg razgovora Baranovićev nasljednik na mjestu upravitelja, Aleksandar Lukić, moja majka arhitektica Marija Bošković i ja pregledali smo dvoranu i dogovorili izradu projekta uređenja prostora. Međutim, u tom se trenutku postavilo pitanje što napraviti s drvenom pozornicom u toj dvorani pa sam pozvao Eugena Motušića, tadašnjeg predsjednika Društva za zaštitu prirodne i kulturne baštine Silbe “Samotvorac”, da zajednički odlučimo što učiniti kako bismo pozornicu sačuvali i kako bismo prostor priveli izvornoj svrsi.

Potom sam sastavio prikaz o povijesti zgrade, ali i budućoj namjeni dvorane, koja se u međuvremenu počela koristiti za različite aktivnosti. No, s obzirom na to da sanacijski radovi nisu provedeni, postoji opasnost od urušavanja jer je prostor u prizemlju tijekom vremena doživio niz preinaka prilikom kojih se nije vodilo računa o mehaničkoj otpornosti i stabilnosti konstrukcije.

Iz mog istraživanja nastala je i knjiga posvećena dvorani Zadružnog doma, koja je ujedno i posveta otočanima, težacima i pomorcima koji su zgradu sagradili i ostavili je budućim pokoljenjima, kao svjedočanstvo povijesti, ali i središnje mjesto silbenskog društvenog života - ističe Ivan Bošković, koji je knjigu posvetio silbenskim župnicima don Hinku Brnetiću i don Ivanu Silvestriću, koji su se početkom XX. stoljeća snažno zalagali za gradnju Zadružnog doma.

Izvorna namjena

Knjizi su nakladnici TAG d.o.o. i Zaklada “Karlo Grenc”, a Bošković otkriva kako bi ovo trebala biti prva knjiga “Silbopedije”, zbirke publikacija u kojima bi se obrađivale različite teme vezane uz povijest, kulturu, umjetnost i prirodnu baštinu otoka Silbe.

Boškovićeva knjiga predstavljena je javnosti u splitskoj palači Milesi, gdje je sudionike u ime Književnog kruga i HAZU-a pozdravio prof. Arsen Duplančić, a predstavljačica dr. Daniela Matetić Poljak s Umjetničke akademije u Splitu kazala je kako je ova knjiga “ukoričeni apel za vrednovanjem i očuvanjem dvorane Zadružnog doma u Silbi i njezine pozornice”.

- Bošković tekstom pokazuje da uz emotivnu vrijednost koju ima za sve Silbenjane, ona predstavlja i element baštine koji svakako valja sačuvati, i to na način da se privede izvornoj svrsi. Imala je pomične kulise - “kvinte” i prostor za šaptača, a na vrhu središnjeg dijela intarziju hrvatski grb, koji je uklonjen nakon Drugog svjetskog rata.

Prostor za šaptača imao je polukupolu, koja je zbog dotrajalosti bačena 2020. godine. Svečani zastor odjeljivao je dvoranu od pozornice. Oslikao ga je amater, silbenski pomorac Artur Lukin, inspirirajući se Auerovom slikom “Muze grada Zagreba”. Na zastoru je prikazan grb otoka Silbe, te simboli mjesta: kaštel s kraja XVI. stoljeća - tzv. Vinturićeva kula, Marinićev toranj - Toreta izgrađen 70-ih godina XIX. stoljeća i lijerica - glazbalo koje se na Silbi sviralo do sredine XX. stoljeća.

Pozornica ima i ambijentalnu vrijednost i iznimno povijesno značenje, kako za Silbu, tako i za Dalmaciju, te je valja sačuvati za buduća pokoljenja jer je to jedan od rijetkih primjera koji svjedoče o postojanju dramskog amaterizma na dalmatinskim otocima - kazala je dr. Daniela Matetić Poljak.

Arhitekt dr. Robert Plejić podsjetio je kako je Silba u kolektivnoj svijesti, ne samo Dalmatinaca, i ne samo onih zrelijih naraštaja, arhetipski otok na kojem se može pronaći nepomućeni mir.

- Izdvojen iz svijeta industrijskog turizma, bio je od početka sedamdesetih godina boemsko utočište i okupljalište posthipijevske generacije, ali i mjesto na kojem su se ljeti susretali najvažniji autori glazbenog novog vala tadašnje države, kao i ideolozi slovenske političke umjetničke skupine Neue Slowenische Kunst.

Poznat kao Otok pješaka, ali i Otok mudrosti, zbog mnogih intelektualaca koji su obiteljski ili prijateljski vezani za Silbu, spominje se i kao Otok muza, nadahnuće umjetnika: slikara, kipara, konceptualnih autora. Među njima je i velik broj uspješnih i nagrađivanih arhitekata koji su na Silbi izgradili svoje ljetne kuće ili ih samo projektirali u proteklih dvadesetak godina, tako da je Silba danas svojevrstan otvoreni muzej suvremene hrvatske rezidencijalne arhitekture. Vjerojatno bi ovo događanje, fenomen po brojnosti i kvaliteti arhitektonskih realizacija, moglo biti jedna od tema u Biblioteci Silbopedija, kojoj, kao i njezinu uredniku, želimo sadržajnu i uspješnu budućnost - zaključio je dr. Plejić.