Bili su pristali. Ali su ipak odbili. Kažu, lako što će im se ljudi smijati, ali će im se i rugati. A to ne mogu podnijeti. Zbog djece, jer njima je odavno postalo svejedno, dok djeca, čini im se, ipak zaslužuju bolju šansu.
Namjera nam je bila pratiti jednu splitsku podstanarsku obitelj u potrazi za "njihovim" novim domom. Do ljeta se moraju iseliti iz sadašnjega stana, na Kmanu, zgrada stara pola stoljeća, bolje da vam ne govorimo koji kat i koliko kvadrata, a to je rok koji se samo naivcu može činiti razumnim.
Za pronaći, naime, slobodan stambeni prostor u Splitu, pri čemu govorimo o dugoročnom najmu, potrebno je pod a) puno vremena, pod b) puno sreće i pod c) puno para. A obitelj koju smo namjeravali pratiti, nazovimo je obitelj K, ništa od toga nema.
Para nemaju niti su ih ikad napretek imali, sreća ih je napustila još otkako je gospođa K proglašena tehnološkim viškom u svojoj bivšoj tvrtki, a zapravo je ostala trudna pa joj se poslodavac ljubazno zahvalio na toj informaciji, a vrijeme im, samo što to toga nisu bili svjesni, curi još otkako su se prije sedam godina "uzeli" u crkvi Gospe od Pojišana.
- Krivo govorite, naša djeca, jedno koje imamo i drugo koje je na putu, najveća su sreća koju možemo zamisliti, sve ostalo, pa tako i stan, dolazi na drugo mjesto - objašnjava Slobodnoj Dalmaciji gospodin K.
Stan traže od Božića. A taman su se bili skrasili. Mislili su da je sve sjelo na svoje mjesto, lokacija, istina, nije bila neka, ali je cijena bila podnošljiva, 2800 kuna mjesečno, kad ih je stanodavac obavijestio kako mijenja iznajmljivačke planove. Nisu pitali koje - niti ih je zanimalo, niti ih treba zanimati - ugovor istječe i gazda ga neće produžiti, a kako ni njezini ni njegovi nisu iz Splita, opcija povratka roditeljima prekrižena je kao prva na kratkome popisu opcija.
Priča prema kojoj u Splitu nema obiteljskih stanova za dugoročan najam običan je mit. Nema ih, istina, na bacanje, ali ih ima. Samo što su većini podstanara preskupi. Točnije: omjer cijene i kvalitete im je poražavajući. U Zagrebu, recimo, nije problem naći moderno namješten stan od 60 četvornih metara za 350 eura mjesečno. U Splitu pak za tu cijenu možete naći polunamještenu "šupu".
Turizam je učinio svoje. "Slobodna" je objavila more "članaka" u kojima se upozorava na podstanarske jade. Uzalud. Tržište je sve nemilosrdnije, a u prijevodu na splitski to znači da obitelj, funkcionalna i sređena poput naše obitelji K, pod Marjanom nema što tražiti.
Opcija je - rekosmo da je popis opcija kratak - ili se svake godine 1. lipnja iseljavati (gdje?!), pri čemu taj datum iz sezone u sezonu prodire sve dublje u proljeće, ili davati pola plaće za najam.
- Studenti ili mladi parovi bez djece mogu podnijeti stalno seljenje, oni su na to spremni, ali to nije život za ozbiljnu obitelj - napominje gospodin K.
Postoji, naravno, i mogućnost dizanja kredita. Za stan u kojemu su bili protekle tri godine i koji moraju osloboditi do konca svibnja, obitelj K morala bi, izračunali su tu hipotetsku situaciju, sljedećih 25 ljeta i zima plaćati najmanje 4000 kuna mjesečno.
O novogradnji se ne usude ni razmišljati. Dva života bi im bila malo da otplate takav stan. Za POS-ove stanove, one famozne što ih sufinancira država, nemaju uvjete, a i da imaju, rezignirano će gospodin K, "vezaši" bi ih istisnuli s popisa.
Šteta, uglavnom, što su K-ovi odustali od ideje da s njima idemo u potragu za novim podstanarskim stanom. Sigurno bismo se dobro proveli. Bilo bi tu i suza, ne sumnjamo, ali zasigurno i smijeha.
Evo, baš bi zgodno bilo promatrati njihovu reakciju kad bismo ih odveli do Mertojaka, gdje vlasnik za dvosobni stan traži 600 eura mjesečno, ili, da skoknemo do druge krajnosti, do Varoša, gdje 26 četvornih metara stoji 240 eura.
- Nekad se na oglasima čak i zna naći pristojan stan po pristojnoj cijeni, stvarno, iznenadi se čovjek. No, nerijetko se na licu mjesta pokaže kako još ima puno detalja koji u oglasu nisu navedeni. Najgori su pri tome stanovi u kućama, tamo se od podstanara najčešće traži da plaćaju a da se istovremeno ne čuju, poglavito ako imaju malu djecu - kaže nam gospodin K.
Opcija koju u početku malo tko ima na popisu sve češće dolazi u razmatranje. Što, uostalom, nedostaje životu u Solinu ili Kaštelima? Realno, ništa. Poglavito ukoliko vam poslodovac plaća putne troškove.
- To nam je bilo zadnje, ali kako dani prolaze, pomiče se prema naprijed - priznaje gospodin K, pali automobil, kupljen na kredit, i odlazi na zapad. Jer, Splitu su, ne zaboravimo, Kaštela baš to, zapad.
Tko nikad nije bio podstanar ovakve članke teško može razumjeti, a još ih slabije može razumjeti ako živi od turizma. Koji je mnoge Dalmatince spasio, dok je druge, jedva čekamo vlast koja će se usuditi prebrojati ih, uništio.