Uznemirujući slučaj vršnjačkog nasilja u Biogradu potresao je čitavu Hrvatsku. Jedanaestogodišnjeg dječaka u školskom je WC-u,. podsjetimo, (prema tvrdnjama majke) dočekalo i izudaralo desetak starijih učenika biogradske osnovne škole.
Nije tajna da su djeca u osnovnoj školi iznimno okrutna jedna prema drugoj. Neki takvo ponašanje “donose” iz vlastitog doma, drugi ga prakticiraju kako bi se zaštitili od ostalih grubih vršnjaka, a treći trpe. I šute.
Navedena tragična situacija koja je prije nekoliko dana zadesila ovog dječaka samo je jedna od mnogih kada je u pitanju vršnjačko nasilje u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Ovaj fenomen u društvu je prisutan već dugi niz godina, a na žalost je i normaliziran kao dio djetetova odrastanja.
Činjenica je da je svakoga od nas obilježila barem jedna “crtica” iz djetinjstva koja nam se urezala u sjećanje, bez obzira koliko bezazlenom se sada doimala. Unatoč tome jesmo li bili žrtva fizičkog ili mentalnog zlostavljanja, svaka bol koja nam je u jednom trenutku bila nanesena i danas je ožiljak kojeg nosimo na sebi te ga u zrelijoj dobi još uvijek nastojimo zacijeliti.
Donosimo vam priče petero studenata i studentica u Splitu koji su na svojoj koži iskusili nemilosrdno vršnjačko zlostavljanje:
1. Studentica iz Osijeka, 22
REKAO MI JE - MAMA TI JE K***A
Doživjela sam verbalno i fizičko zlostavljanje u sedmom razredu osnovne škole. Fizičkom nasilju podlegla sam jer moja najbolja prijateljica i ja nismo razgovarale s dječakom iz razreda uslijed bezazlene dječje prepirke. Ovo se dogodilo pod jednim satom razrednika, tijekom radionice zbog koje smo sjedili u krugu. Dok je pedagoginja nešto obavljala sa strane, taj dječak meni i prijateljici je non-stop dobacivao različite provokativne komentare, koje smo nas dvije ignorirale. Kada mi je u naletu bijesa rekao: ‘Mama ti je k***a‘, pitala sam ga da svima objasni što značenje te riječi. On se zatim ustao i “zalijepio” mi šamar.
Ovoj šokantnoj i neugodnoj sceni svjedočili su cijeli naš razred i pedagoginja. Isti dječak nedugo zatim mojoj je prijateljici potrgao sve radne bilježnice, potom ih stavio u njezin ruksak koji je zatim bacio kroz prozor s drugog kata. Dječak nije snosio nikakve sankcije za svoje inače devijantno ponašanje, kojem su svjedočili i djelatnici te osnovne škole. Odnosno, primio je opomenu koja mu je nedugo nakon i obrisana.
Ovu situaciju ne doživljavam kao traumu, više kao negativno iskustvo jer sam iz iste naučila puno. S obzirom na to da sam ekstrovertni tip osobe i držim se one - Što te ne ubije, to te ojača - ovakvo iskustvo definitivno je pridonijelo mojoj samoizgradnji.
2. Studentica iz Splita, 21
MALTRETIRALI SU ME JER SAM BILA BUCMASTA
Verbalno i psihičko zlostavljanje trpjela sam kroz čitavu osnovnu školu. Bila sam bucmasta, s čime kao djevojčica nisam imala problem do trenutka kada je kolega iz mog razreda pred svima ukazao na to. Kada je moja “debljina” postala predmet ruganja među svim dječacima u razredu, ali i nekim djevojčicama, moje kile počele su mi predstavljati intenzivni kompleks.
Jednom zgodom, kolega iz razreda s kojim sam se družila, iz čista mira i pred svima dao mi je nadimak “Miss Tokyo”. Kada sam ga pitala zbog čega, rekao je: ‘Toliko si velika‘ i prasnuo u smijeh zajedno sa svima koji su se u tom trenutku našli oko nas.
Ono što me najviše pogađalo u svemu tome je zadovoljstvo koje je toj djeci predstavljalo dobacivanje okrutnih komentara. Iako im nikada nisam pokazala koliko stvarno utječu na mene, kao posljedica svega toga sramila sam se svog izgleda. Smatrala sam se manje vrijednom među djevojčicama, a moj odnos s hranom fluktuirao je od strogog režima prehrane, do apsolutnog prejedanja nezdravom hranom.
S vremenom, kroz pubertet i sport moje tijelo se promijenilo, ali sam uvijek imala podsvjesni strah od slučajnog debljanja, ukoliko se previše opustim. Sada sam, skoro desetljeće nakon izlaska iz osnovne škole, zahvalna na ovakvom iskustvu. Osim što me naučilo koliko teške riječi mogu biti, natjeralo me i da budem zdravija. Žao mi je jedino što se u tim trenutcima nisam bolje zauzela za sebe.
3. Studentica iz Varaždina, 25
GOVORILI SU MI DA SAM NAKAZA
Djeca znaju biti jako okrutna. Iako sam danas odrasla osoba i ne bi me trebale dirati surove djetinje šale, i dalje se znam prisjetiti stvari iz djetinjstva koje su me jako povrijedile. Bila sam sitno dijete, a oduvijek sam imala velike i neravne zube pa sam izgledala pomalo neproporcionalno. Zbog toga sam bila laka meta svojim vršnjacima. Naravno, izbjegavala sam se zbog toga smijati do svoje punoljetnosti.
Nikada neću zaboraviti kad me jedan dječak usred nastave nazvao štakorom. Sva djeca su mi se smijala i prstom upirala u mene. Učiteljica nije znala što da kaže – bi li sankcionirala njega ili utješila mene. Na kraju je tražila samo da se primirimo. Do kraja dana nisam prozborila ni riječi ni s kime, a do kraja tjedna me nije bilo u školi od srama. Bilo je i drugih nadimaka, ali ovo je definitivno bio najgori.
Nedugo nakon toga bila sam na rođendanu od svoje prijateljice. Bilo je pravo čudo što sam uopće pozvana jer su me obično izbjegavali govoreći da sam neka nakaza. Igrali smo se skrivača, a mala sestra od te pseudoprijateljice također se družila s nama. Kad je prva runda skrivanja završila, okupili smo se svi na vrhu stepenica. Prijateljičina me sestra pogledala i glasno se zaderala: "Ti to imaš zubalo kao i moja baka". Djeca su prasnula u smijeh i počela smišljati nove dosjetke, a ja sam otrčala u kupaonicu jer nisam više mogla zadržati suze. Iako su vrata bila zatvorena, čula sam sve što su pričali o meni. Tad mi je bilo jasno zašto su me pozvali. Da mogu zbijati šale na račun mojeg izgleda. Bilo je za pretpostaviti da sam prva otišla kući.
No, oprostila sam im. Nisu oni jedini bili, a s vremenom se dijete navikne. Jednom se čak i učitelj iz tjelesnog odgoja pridružio toj svima, osim meni, zabavnoj igri i osmislio mi nadimak "Ružno pače". Kad na sve to sada gledam puca mi srce, ali ne zbog mene. Preživjela sam nekako. Više me boli činjenica da će se jednog dana možda isto dogoditi i mojem djetetu, a ja ću kao roditelj biti bespomoćna. Teško se nositi i boriti s vršnjačkim nasiljem.
4. Studentica iz Splita, 26
OSJEĆALA SAM VELIKU BOL
Moja se situacija odvila u osnovnoj školi. Tada se vršnjačka zlostavljanja najčešće i događaju, dok djeca još nisu emocionalno zrela. Sigurna sam da tko god je u ovome sudjelovao, nije htio uzrokovati onu količinu boli koju sam osjećala.
Tijekom osnovne i srednje škole pa sve do početka Covid pandemije bila sam jako mršava. Da vam stvar bude jasnija, na moju visinu od 178 cm imala sam od 52 do maksimalno 54 kilograma. Kolege iz razreda često su me ismijavale, nazivali su me anoreksičnom, premršavom i bolesnom. Uz to sam često nosila crnu odjeću, imala sam tamnu kosu i slušala sam “tmurnu” rock i metal glazbu. Iako mi je u tom depresivnom periodu života ova glazba jako pomogla, moj “darkerski imidž” nije. Upravo zbog njega još jedan nadimak u razredu bio mi je “Grobar Delije”, a često me se pitalo jedem li duše pa sam toliko mršava.
Vršnjačko nasilje, odnosno njegove posljedice, pratile su me sve do početka srednje škole. Tada sam shvatila koliko sam vrijedna i jedinstvena, a posvetila sam se isključivo ljudima i stvarima koje su me činili sretnom.
Žao mi je što ranije nisam promijenila mentalni sklop. Nisam znala kako se nositi s neugodnim osjećajima, mislila sam da nikada neću pronaći dečka i biti tretirana kao normalna žena. Sada, kada ovu čitavu situaciju promatram iz drugog kutka shvaćam da je glazba koju sam tada slušala bila moj spas i bijeg iz okrutne realnosti.
5. Student iz Zagreba, 27
PRIJETILI SU PRIJATELJU
Vršnjačko zlostavljanje nisam doživio osobno, ali sam joj svjedočio kao najbolji prijatelj žrtve istog. Moj prijatelj još od ranog djetinjstva ima karakterističan način hoda i govora. Zbog toga su kolege iz našeg razreda zaključile i svima rekle da je homoseksualac. Pogrdna imena, nadimci i izolacija koje je trpio uvelike su utjecale na njegovo mentalno zdravlje. Česte su bile i situacije u kojima se plašio za vlastitu sigurnost i nije htio sam otići ni do WC-a. Srećom, bio je u grupici nas troje prijatelja i nikada mu nitko nije fizički naudio, unatoč konstantnim prijetnjama. Stručna služba posredovala je nekoliko puta, ali djeca k‘o djeca, uvijek pronađu način za zadirkivanje.
Ova situacija pogodila me je jer je stvorila nesigurnu atmosferu za bilo kojeg učenika naše škole koji se “mučio” sa svojim spolnim identitetom. Također mi je bilo teško svjedočiti predrasudama koje su se mom prijatelju nametale bez obzira na njegov fenomenalan karakter i izvrstan uspjeh u školi.
Ponosno vam mogu reći da je ova situacija u tom, sada odraslom čovjeku, probudila veliku ljubav i poštovanje prema samome sebi. Više ne dozvoljava omalovažavanje, diskriminaciju i ne muči se s depresivnim mislima. Zanimljivo je i da mu je većina onih koji su sudjelovali u nepravednom tretmanu naknadno izrazila svoje kajanje.