Dva dana sam provela u Kokorićima dok je u selo još nadirala vodurina sa svih strana. Dočekali su nas ljudi pod adrenalinom. Raširene oči u njih, a još više u nas novinara. Mila majko, šta je ovo? Zarobljene kuće polako tonu u jezero na čijem dnu su već udavljene ljupke jagode dok grane šipaka i hrastića iznad vode hvataju zadnji kisik.
Mještani pred kamerama pričaju uz kratki dah, hvataju se za glavu. Onome su pod vodom ostali traktori i suho meso, onome kuhinja, onome dnevni boravak...
Vele znalci da će u očaj tek upasti kad se voda povuče. Ali tome je još krajem prošlog tjedna bilo daleko, jer kiša danima nije prestajala. Gradonačelnik je poput službenika call centra nekog teleoperatora, slušalice mobitela ne skida iz ušiju: "Riješit ćemo, može, za pet minuta te zovem, dolazi još spasilaca, ajd čujemo se, hepovci su tu, je, reka san ti, i Hrvatske vode, stižu i oni, sve je pod kontrolom..."
Kakvom kontrolom, čovječe? Voda nadire iz kamena, to su vodoskoci na sve strane, probija se čovjeku iz zidova u konobi, iz pločica u kuhinji, a ondje gdje je još ujutro mogao džip, popodne može samo čamac... Ipak, kad vam HGSS-ovac kaže da je sve pod kontrolom, nekako mu vjeruješ. Da, ti frajeri su čudo! I dvije djevojke su tu. Njima ovo sve dođe kao nama reći dobar dan u dućanu. Ni trzaja im na licu ne vidiš. Rade kao pčele oko košnice i sve ima svrhu. Gledam ih kako navlače odijela, pojaseve za spasavanje, kako se čak smiju dok do pasa u vodi guraju kaić s ljudima.
- Koliko vas još ima, stanite ovde u red. Ajmo, pomalo preko vrića, dajte ruku, ne bojte se.
I stvarno se ne bojiš kad su pored tebe. Dali su nam i svoje prostorije da se uštekamo u struju i Internet kako bi u redakcije poslali prve fotografije i izvještaje, dali su nam i marendu, bilo je i za popit. Odsječene mještane su opskrbljivali hranom, plinskim roštiljima, pomogli im prebacivat namještaj na više kote, spasili su i jednog puha onako usput. Kad i za to imaju vremena, nema zime.
- Ajmo, moramo preko puta.
- Šta je sad? Sad smo maloprije bili.
- A javljaju da se zaglavila mačka.
- Mačka?
- E. Onde u onoga šta išekaje podrum, kažu ostala mačka zarobljena.
- Evo dolazin, zovi ostale da ovde nastave s vrićama...
- A i ovi neki novinari oće priko puta.
- Koji sad? Malopri smo vozili ove s televizija. Jedna je smočila bičve, jeste joj dali šta?
I tako su bogme ovi HGSS-ovci katice za sve. Ne misliš o njim dok se onako ne pojave s nekom forom, obično ljeti kad krenu nadobudni turisti po brdima i morima, ne misliš o njima ni kad ih gledaš na televiziji po karlovačkim poplavama, u Bunji, obično su u pozadini nekog političara koji se došao naslikavati.
Nekako sam, evo baš u Kokorićima, progledala koja je to moćna družina. Ne zato šta ti se čini da fizički mogu ono šta običan svat nije u stanju, već zato šta imaju to smirujuće djelovanje na uspaničene ljude, šta će ti se pored njih činiti da i kada toneš, toneš bezbjedno.
Kad smo drugi dan odlazeći u noćini iz kokorićke kotline krenuli autom uzbrdo uskom cestom pa zalutali i počeli se vrtit u krug, uhvatila me panika. Promrzli smo, a kolega Čizma je unatoč čizmama uronio do bedara u vodu pa sjedi bos do mene.
- Brljaš, zabucala si, spuštamo se nazad – govori mi.
- Šta ćemo sad?
- Okreni se.
- A di? Vidi uske ceste.
- Moramo se izvuć odavde nekako.
Dok me već lagano hvatala nervoza eto ti farova nama ususret. Pomiče se u stranu da prođemo, usporavam i ugledam ih.
- Jupiiiii, ovo je HGSS-ov kombi! Di smo, tribamo prema Višnjici?
- A idete upravo nazad u Kokoriće. Ajd lipo se okrenite pa za nama.
Teeeško olakšanje, ma vozili bi za njima i na kraj svita.
