Otišao je Slobodan Brkljača. Naš Slobo. Bio je tih, blag, dobar čovjek. Nezamjenjiv član redakcije kad je vizualno oblikovanje "Slobodne" i drugih izdanja bilo u pitanju, a tim slijedom i umjetnička duša, baštinik ideje i kreacije. Inicijative.
Slobodan Brkljača, dugogodišnji grafički urednik Slobodne Dalmacije, jako je bio vezan za naše novine, gdje je radio zajedno sa suprugom i kolegicom Lucijom. Oboje su prošli sve mijene lista kroz desetljeća: "crtali" ga rukom kad se tiskao na velikom formatu, dok smo živjeli u crno-bijelom svijetu, a onda i na računalnim programima nakon što su novine "ušle u se" i dobile boju.
A Slobo je živio upravo u takvom svijetu - univerzumu boja. Njemu je sve bilo šareno i vedro, čak i onda kad ga život nije mazio, pronalazio je snage uveseliti nas svojim viđenjem stvarnosti nalik rajskom vrtu. Da, tako je on sve doživljavao. I pituravao. Posebno je to došlo do izražaja u Oblutku, časopisu za najmlađe.
Možda je najbolje reći da je Slobodan Brkljača bio iznimno uspješan dizajner opće prakse. Gdje god je ponudio svoja vizualna rješenja, prihvaćana su s oduševljenjem, no pravo je majstorstvo pokazao osmišljavajući izgled interijera, ali i vrtova. Bio je kralj hortikulture, a njegove ideje nisu oživotvorili drugi, već je to radio sam. Vlastitim rukama. Vrlo uspješno. Predano i dojmljivo. Strpljivo. Znao je, dakle, predivno bojiti, ali i krojiti, šiti, saditi, kopati i plijeviti.
U malenom vrtu usred gradske džungle stvorio je oazu mira kojoj su se divili Splićani svih generacija. Bilo je tu ljubica, ruža, nevena, đirana, zumbula, paprati, hortenzija, aloe vere, lovora... I svi su k njemu dolazili po savjet, čudili se kako je to uopće moguće! Da iz gradskog sivila nikne vrt pun ljubavi!
Slobodan je volio slobodu, a njoj nema granica, i zato, vjerovao je, vrijedi napraviti svijet iz bajke. Živjeti kao da nikad nisi odrastao, do zadnjeg dana (sa)čuvati veličinu djetinje duše.
– Meni je ovaj mali vrtal terapija. Izađen u njega ka da san u vikendici, a opet, usrid grada san – rekao je Slobo našoj kolegici Lenki Gospodnetić, koja ga je posjetila u svibnju prošle godine u njegovu domu u Dubrovačkoj ulici, a koji je, nakon smrti svoje drage Lucije, dijelio sa sinom Josipom.
Tko god je barem jednom zašao u njegov stan, vidio je što su to stvorile Slobine vješte ruke i genijalan um. Oslikavajući, crtajući i uređujući sve što je vidio: novine, časopise, knjige, kuće, stanove i vrtove..., ostavio nam je u amanet zavidnu kolekciju memorabilija po kojoj ćemo ga pamtiti. I slijediti, ali ne i imitirati. Jer, ono što je stvorio bilo je samo njegovo. Neponovljivo.
Zato, zbogom, umjetniče. I hvala ti što si nas oplemenio svojim radom. Ljudskošću. Veličnom duha.