Jedna majka se požalila u grupi koja okuplja žene i trudnice iz cijele Hrvatske da joj svećenik nije htio kristiti dijete.
- Mame koje žive u vanbračnoj zajednici i imaju djecu, da li ih mogu krstiti? Svoje prvo dijete smo mogli, a drugo nam ne želi. Da li je do svećenika? - upitala je majka. A evo što su joj odgovorile druge žene. Dolje donosimo i mišljenje jednog svećenika.
Jedan roditelj je upitao: Mogu li djeca rođena u civilnom braku (ako se uzme činjenica da roditelji nisu crkveno vjenčani jer je jedan od njih prije bio crkveno vjenčan, rastavljen pa ponovno vjenčan) biti krštena, primiti sve sakramente i tako biti uključena u vjersku zajednicu?
U Glasu koncila im odgovaraju:
Dijete koje je rođeno u braku o kakvome pišete nema nikakve osobne krivnje za takvo stanje. Zato ga se i može krstiti u Katoličkoj Crkvi. Kao što smo već višekratno pisali, kada je bilo riječi o sakramentu krštenja, krštenjem se dijete »ne nagrađuje« zato što su mu roditelji možda dobri vjernici, niti ga se odbijanjem krštenja smije kažnjavati zato što mu roditelji nisu takvi. Ako bi došlo do odbijanja krštenja, to ne znači da je to odbijanje kazna djetetu ili roditeljima koji su ga izvan braka – u ovom slučaju izvan crkvenoga braka – doveli na svijet, već bi morali postojati drugi razlozi.
Uvjet za krštenje djeteta je da roditelj ili roditelji, kumovi ili netko treći zajamči da će u katoličkome duhu odgajati dijete koje želi krstiti. Znači, kad bi svećenik odbijao krštenje, to bi mogao čini zato što roditelji, odnosno roditelj, ne bi dali nikakva jamstva da će dijete doista kršćanski odgajati. Znalo se spominjati da su svećenici znali odbiti krstiti dijete samohranoj majci. No, samohranoj majci koja je vjernica i zaista želi da joj dijete, premda izvanbračno, bude krštenjem preporođeno na novi, božanski život, svećenik to neće uskratiti, niti će njezino dijete primanjem sakramenta krsta dobiti manje milosti od bračnoga djeteta.
Kad bi se pak roditelji mogli crkveno vjenčati a to ne žele učiniti, svećenik ima razloga smatrati da to dijete ne namjeravaju ni kršćanski odgajati. Nađe li se ipak u toj kući netko (baka ili neka druga osoba), kojemu je jako stalo da dijete bude kršteno i koji će moći kršćanski djelovati na njegov odgoj, svećenik može zaključiti da su time ispunjeni osnovni uvjeti za krštenje.
O svemu tome jasno piše kanon 868 u svoja dva paragrafa u kojima se govori da je za krštenje djeteta – kako bi se dopušteno krstilo – potrebno: »da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima; dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja.«
Možda je uz Vaše pitanje dobro pojasniti i još jednu stvar, tj. stanje roditelja koji »nisu crkveno vjenčani jer je jedan od njih prije bio crkveno vjenčan, rastavljen pa ponovno vjenčan«. Crkva je u svome stavu jasna: brak je jedan i nerazrješiv. No, jednako tako, posebnu pastoralnu skrb vodi o onima koji više ne žive u prvome braku, znajući da im je duhovna potpora i pastoralna blizina Crkve zbog njihova stanja, još potrebnija, pa im nastoji pojasniti da ih zbog toga ne prezire, niti omalovažava, već i dalje cijeni i želi biti s njima povezana u vjeri, te ih potiče da sudjeluju i u sakramentalnome životu, tj. na nedjeljnim i blagdanskim euharistijskim slavljima – dakako u okviru njihovih ograničenih mogućnosti zbog njihova stanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....