Novica Klapirić, 36-godišnji upravitelj OPG-a u Donjim Vinjanima kod Imotskog, pravi je sugovornik za priču o privatnom poduzetništvu u ovome kraju.
Naročito što se tiče obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koji vodi zajedno s ocem Borisom i majkom Marijanom.
– Ma sve oko OPG-a, to morate razgovarati s Novicom, on je u tome potpuno, a mi kao roditelji samo smo potpora – kaže nam njegov otac, 60-godišnji Boris Klapirić Boća, dragovoljac i veteran Četvrte gardijske brigade, koji je od početka Domovinskog rata prošao s "Paucima" sva bojišta. Ovo danas je bitka koju je prepustio sinu Novici.
Inače, Novica je uz to što vodi OPG, zaposlen kao vatrogasac u HAC-u, u tunelu "Sveti Ilija".
– Ovdje uzgajamo i paprike, pomidore, lubenicu. To su tri kulture koje prakticiramo već duži niz godina i koje smo usavršili. S tim da smo jedno vrijeme imali i šljivik, koji nam na kraju nije uspio, pa smo se okrenuli uzgoju maslina i smokava. Plan nam je podignuti nasad od tri stotine stabala – kazuje nam Novica Klapirić.
Pitamo ga što je s otkupom? Odgovara kako smo mi daleko od, primjerice, uređene Francuske ili Njemačke.
Ubijanje domaće proizvodnje
– Mi se tek moramo izboriti za tržište. S obzirom na to da su naša polja neuzorana i da nas nema puno, nije nam jasno da se to ne može plasirati u trgovačkim lancima.
Previše je sive zone, dominiraju i vladaju uvoznički lobiji pa mi ne možemo ravnopravno opstati. Država bi prvo trebala domaću proizvodnju zaštititi. Nebitno radi li se o seljaku, stočaru, ribaru... A u slučaju da nema tih proizvoda na tržištu, onda neka se automatski uveze izvana. Međutim, u nas se radi obrnuto. Oni toliko toga napune izvana, ruše cijene, jednostavno te ubijaju – s ogorčenjem će Novica Klapirić.
Usporedno s poljoprivrednim uzgojem, obitelj Klapirić se unutar OPG-a već godinama bavi i turizmom. Najveća osnova im je vila u Donjim Vinjanima, koju iznajmljuju u cijelosti (nemaju apartmane) jednoj obitelji, ili za dvije prijateljske obitelji, a uz koju su izgradili i bazen. Većina gostiju su stranci, lani su to mahom bili Nijemci, sada je dosta toga s aktualnom korona-krizom dosta drugačije.
– Turizam je jedina svijetla točka i jedina svijetla budućnost Imotske krajine – kao iz topa će Novica Klapirić, kojem odmah uskačemo s potpitanjem.
U tome je puno pomogao i tunel "Sveti Ilija"?
– Onaj tko je tunel osmislio i realizirao, svaka mu čast! Ovo je nama treća puna godina da se bavimo turizmom. Inače, ovaj objekt smo počeli raditi 2009., ali smo ga uspjeli završiti 2018. za najam, iako ovdje uvijek ima posla. Tu su uloženi veliki novci, puno je tu kredita, i hipotekarnog. Ja sam prodao stan u Splitu, pa tim novcem ovdje izgradio koliko sam mogao, zatim digao još dva kredita, jedan za drugim, pa posudio dio novca kod prijatelja.
Većina gospodarstava je u Imotskoj krajini, uz kuće za odmor i vile, izgradila i bazene. Jedan ste i vi izgradili...
– Sve su kuće u Imotskoj krajini napravljene na jedan kvalitetan način, uz visoku kvalitetu samoga smještaja.
Svake se godine nešto novo ulaže u objekte - jacuzzi, stolni tenis, saune. Ljudi stalno nešto nadodavaju. Ovdje vlada kvalitetna, a ne negativna konkurencija.
Ovdje je jedan mir, ljeti je danju jako vruće, ali zato u isto vrijeme noći znaju biti prohladne. Zbog toga gosti jednostavno obožavaju Imotsku krajinu, koja je postala turističkea destinacija za pravi odmor. Makarska rivijera za kupanje u moru nije im daleko. Blizu im je i Međugorje, koje je svjetski poznata destinacija – kazuje nam Novica Klapirić.
Fali nam restorana
Dakako, zanima nas što sve on u svom OPG-u nudi gostima.
– Iznenadio sam se koliko mi gostiju uopće nije otišlo na more. Znam dosta muških gostiju koji puste svoje supruge ili djevojke da odu ne more, a oni ostanu ovdje, gradelaju, čitaju knjige, piju, jer su se ovdje došli na taj način odmoriti. Također, dosta se naših gostiju kupa u Modrom jezeru.
Nije dovoljan bazen, eventualno, odu tu i tamo u restoran, ponajviše u Makarsku, jer u Imotskome nema pravog restorana.
Ali, tu je Zdilar?
– Da, Zdilar ima restoran, koji se nalazi u sklopu svadbene sale, ali nema u Imotskome pravog, klasičnog restorana, kao po Makarskoj, Splitu i ostalim dalmatinskim gradovima po obali. Istina, postoji i restoran "Venecija", u sklopu istoimenog hotela, ali nijedan od navedenih nisu pravi, klasični restorani.
Znači, po vama, trebala bi i Turistička zajednica nešto osmisliti?
– Neću griješiti dušu, oni u Turističkoj zajednici rade. Koliko, pak, rade i na koji način, mislim da država može puno bolje. I malo brže... Mi trenutno imamo popunjeno pedeset posto kapaciteta. Ali, pretpostavljamo da će popunjenost biti na razini prošle godine, nažalost, možda nešto i slabije. Baš su mi nedavno ljudi otkazali, jer ih njihova država prisiljava na promjenu destinacije.
A to su?
– Nijemci. Kod nas su devedeset posto gostiju Nijemci... Inače, kroz ovaj objekt prošli su i Austrijanci, Belgijci, Nizozemci, Englezi, Norvežani i Šveđani.
Joj, što ćemo bez Nijemaca...
Je li vam se dosadašnji gosti vraćaju?
– Imamo goste koji nam se svake godine vraćaju, to je jedna obitelj iz Njemačke. No, sada je sve teže, jer poslodavci od gostiju iz Njemačke traže nekakve procedure u povratku, zbog korone. Zapravo, oni ih prisiljavaju da ne idu na ljetovanje u inozemstvo, nego da ljeti ostanu u Njemačkoj.
Ove godine su nam se javile dvije hrvatske obitelji iz Njemačke, ljetovanje žele provesti u Dalmaciji. Ovo nam se prvi put dogodilo. No, trendovi se mijenjaju. Koliko će se promijeniti, to nitko od nas ne zna - govori Novica Klapirić, te ističe kako u imotskome turizmu ima jako puno prostora gdje bi se ljudi mogli udružiti. Kažemo mu da konkretizira.
– Primjerice, ja sve svoje goste dočekam sa spizom, s mesnom platom za početak. U Imotskome su sve kvalitetnija vina. Znam otići kod prijatelja, vinara, Šimunovića, tu je i Grabovac, Jerković, ima tu dosta vinara, ljudi se trude da njihova ponuda bude što kvalitetnija.
Kako ja nemam vremena baviti se vinogradarstvom, vina kupujem kod imotskih vinara, počastim svoje goste. Netko će plasirati domaći sir, koji kupim, njime također počastim svoje goste, koji onda kasnije hoće kupiti to vino i taj sir. To je jedan lanac u kojem se može još puno toga proširiti. Hoću reći - uz turizam se mogu održavati i druge vezane djelatnosti - ugostiteljstvo, vinarstvo, poljoprivreda. Ima ovdje dosta i uzgajivača meda. I moram istaknuti - dosta gostiju traži ovdje i domaću rakiju.
Jedan gost iz Londona mi je kazao da nema na svijetu žestokog pića koje nije probao, ali da mu je rakija, imotska loza, istinski vrh! Da je to - to!
Gdje ja kao gost, da ništa ne znam o ovome kraju, kada dođem ovdje, drugi dan mogu otići?
– Gosti iz Norveške su me iznenadili, drugi, treći dan prošetali su po Vinjanima i okolici Imotskoga, te nam rekli kako je ovo naše polje ovdje - lijepo. Ja sam malo mislio i upitao se u sebi, što je tu njima lijepo kad ovdje vlada trava od metar i pol?!
Onda sam shvatio da je njima lijep krajolik, bez obzira što polje nije pokošeno. Ima tu i još dosta jezera, nije tu samo Modro i Crveno jezero, nego i Ričice, Prološko blato, nije daleko ni rijeka Vrljika, gdje se pojedinci bave kanuingom, mnogi vole otići i na Biokovo, pogotovo otkako je tamo uređen sky walk.
Kad ja strancima ispečem peku, oni se oduševe, nikada to nisu probali, niti znaju što je to. Ipak, moram kazati, tko god se odlučio na ovaj biznis s mišlju kako će se obogatiti preko noći, kupiti Mercedes i potom uživati, od toga nema ništa. Bavljenje turizmom ovdje je cijeli lanac vremena, muke i truda. Ali, može se, no ne preko noći – za kraj će Novica Klapirić.