Upišite u Google Valentinovo ili Dan zaljubljenih i pokazat će vam se niz zanimljivih verzija o tom četrnaestom danu mjeseca veljače. Mi izdvojismo jedno na oko zanimljivo za ovu ljubavnu priču koja slijedi.
Postoje razne teorije o Valentinovu, no najpoznatija potječe iz Rima, dok je kršćanstvo bilo u začecima. Tadašnji car Klaudije Gotski zabranio je svojim vojnicima da se žene jer je smatrao da se neće predano boriti u pohodima.
Svi svećenici poštovali su carevu odluku, osim Valentina koji je jedini obavljao obred vjenčanja. Valentin je bio svećenik i mučenik koji je živio u trećem stoljeću. Kada se za to saznalo, car ga je bacio u tamnicu i dao pogubiti, odrubivši mu glavu 14. veljače. Pogubljen je 269. godine nakon čega ga je narod ubrzo proglasio svecem.
Eto tako bijaše u Rimu prije više od 1700 godina. A da je u to vrijeme u Rimu bio neki svećenik koji se umjesto Valentina zvao Rade i još da je bio iz Imotskog, današnji dan zvali bi Radoslavljevo.
Malo šale nije na odmet na početku priče o jednom bračnom paru koji upravo danas slavi pedeset godina čvrste bračne zajednice kako bi istaknuli jednu ljubav koja traje pola stoljeća. Možda baš i zbog toga što se zapečatila na Valentinovo, 14. veljače davne 1971. godine.
Toga dana u poznatoj crkvi i svetištu Srca Isusova u Krstaticama, u današnjoj općini Zagvozd, vjenčali su se osamnaestogodišnji Rade Topić iz Vinjana Donjih i izabranica njegova srca, godinu dana starija Milica Pribisalić iz istoimenog zaseoka u Krstaticama.
Svatovsko slavlje odmah nakon svete mise i obreda vjenčanja preselilo se u Vinjane Donje, u zaseok Topići, tamo gdje je Rade rođen. Pjevalo se i feštalo do dugo u noć u Topića, sve u slavu ljubavi Rade i Milice.
A njih dvoje upoznali se igrom slučaja u njezinim Krstaticama, isto na nekom vjenčanju, a svoju ljubav nastavili u Njemačkoj, jer su oboje radili u Frankfurtu. Tada je cijela mlada vojska Imoćana i Imoćanki hrlila put Njemačke, obećane zemlje.
Frankfurt Radi i Milici bijaše ljubavna baza. Tu ispekoše i učvrstiše svoju ljubav i onda se 14. veljače 1971. godine na kratko spustiše u Imotsku krajinu kako bi je učvrstili Božjim zakonom.
Nije prošlo ni dva tjedna, sada vjenčani i još puni ljubavi, Rade i Milica uzeše pasoše i kofere u ruke i nazad u Frankfurt. Ona na posao među medicinske sestre frankfurtske Sveučilišne bolnice, a on na bauštelu kao vozač kamiona. Mladi bračni par iz Imotske krajine umjesto uređenog doma i spavaće sobe za mladence skrasio se u običnoj drvenoj baraci. I tako, punu godinu i pol dana.
– Naša ljubav tada je mogla nadvladati ne samo takvo mjesto stanovanja, već i da smo morali živjeti na ulici. Mladi, zdravi, zaljubljeni, vjenčani, nitko nam ravan bio nije – uglas danas govore Rade i Milica.
Ljubav njihova bijaše im čvrsti saveznik punih deset godina rada u Njemačkoj. I dok je Milica uvijek imala isti posao, Rade je u početku bio vozač kamiona, pa onda i autobusa. Vozio je na relaciji Frankfurt – Zagreb – Istanbul.
U Imotskoj se krajini kaže da je pravi pečat ljubavi kada ti se rodi prvo dijete, i još k tome sin. Tako bijaše i kod Rade i Milice. U Njemačkoj je začet sin Leonardo koji se rodi u Imotskom i bi kršten 1973. godine.
Nakon toga potpunu potvrdu ljubavi okruniše ovo dvoje zaljubljenih rođenjem dviju kćeri, Klaudije 1975. i Tine 1979. godine. I njih su dvije začete u Njemačkoj, a Milica ih porodi u Hrvatskoj. I troje djece ostadoše stalno u Hrvatskoj, na čuvanje baki Ruži i djedu Toni, Radinim roditeljima.
– Dok smo mi radili i stvarali preduvjete za bolji život obitelji, baka Ruža i djed Tone su ih odgajali baš kao da smo mi dolje u Vinjanima – vele nam Topići.
I tako ova ljubavna priča nastavak ima krajem 1979. godine. Bilo je dosta rada u Njemačkoj. S prikupljenom ušteđevinom vraćaju se zaljubljeni Topići u Imotski, otvaraju poznati restoran "Borik", stječu dodatni kapital i onda 2002. godine odlaze u Zagreb.
Njih dvoje zajedno otvaraju prvo jedan, pa drugi restoran znakovita imena "Didov san". Jedan na Kajzerici 2002. godine, drugi 2007. godine u blizini zgrade Vlade i Sabora na Starom gradu.
– Oženi nam se sin, udaše se kćerke. Klaudija se bavi nekretninama, Tina je odvjetnica, Leonard Leo nastavi očevim stopama u ugostiteljstvu. Kako sam snio didov san, tako se i ostvarilo. Djeca sada došla za nama u Zagreb.
– Svatko ima svoju obitelj, imamo osam krasnih unuka, Leo vodi ugostiteljske objekte, a ja i moja Milica uživamo u našoj ljubavi gledajući unučad kako rastu. Sav trud i rad koji smo ja i moja Milica prošli isplatio se višestruko. Pa tko kaže da ljubav nije pokretač za sve – veli nam Rade, a Milica ga nadopunjava.
– Tako je. Fala ti Bože, bilo je u ovih pedeset godina i padova i uspona, trenutaka kada smo zabrinuto gledali prokišnjavu sobu u drvenom kontejneru kada bi Rade trebao na put u daleki Istambul. Ja tada molila Boga da se živ vrati meni i djeci. Koliko li samo poziva skoro svaki dan iz Frankfurta u Imotski u Vinjane Donje gdje su nam se odgajala djeca, koliko li misli i promišljanja kakva će im budućnost biti. Rade moj je uvijek govorio, "ženo moja, ljubav će nadjačati i pobijediti sve".
– I imao je pravo. Danas je sve tako lijepo, i evo ja i moj Rade vratismo se ondje gdje smo 1971. godine i počeli, u Vinjane Donje. Tamo smo uredili naš topli dom. Živimo mirno, čujemo svaki dan našu djecu i unučad, ponekad skoknemo do Zagreba. Ono što nas silno tješi i veseli jesu i naznake da bi nam se i djeca mogla vratiti u Imotski. No glavno da su živi i zdravi – veli Milica.
– Kada već pišete o nama, i kada evo krećemo sada put Zagreba, da baš u nedjelju, 14. veljače u krugu obitelji proslavimo pedeset godina našega braka i ljubavi, na to Valentinovo, moramo nešto iskreno kazati. Kada smo se mi ženili toga dana, 14. veljače 1971. godine, tko ti je onda znao za Valentinovo i Dan zaljubljenih. Ali kada prelistamo ovih naših pedeset godina, moramo priznati, počinjemo vjerovati u taj dan. Zato mladi ljubite se i grlite, volite i bit ćete voljeni.
I još nešto. Ljubav se mora svaki dan dokazivati obostrano mišlju, riječju i djelom, rekoše nam junaci ove lijepe ljubavne priče.