Baka Katica do kraja se nadala, a majka Mira u osvit neovisne Hrvatske u novinama napisala članak s molbom da im vrate, pošalju anonimno ili jave - ako su mu je skinuli, ako itko zna, ako je još tko ima - da im vrate veru davno ubijenog muža, odnosno oca. Za uspomenu. Naslov je bio: "Na čijoj ruci je prsten?"
Kazao nam je to Radovan Slade-Šilović. Govorio je o svojem djedu s majčine strane. Majka mu je Mira Slade-Šilović, rođ. Stude. A djed Vladimir Stude.
Vladimir Stude jedino je ime koje smo vidjeli nad Kevinom jamom u Radošiću, u kaštelanskoj zagori, na nedavnoj komemoraciji mnogobrojnim žrtvama u nju bačenih tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Stude je bio civil, u šezdesetoj godini života. Kaštelanin. Nad jamom mu je skromni kameni epitaf: ime, prezime, dan rođenja i smrti. Uz poruku, "Hrvatski mučenik, ponosni smo na tebe, obitelj".
"Djed je imao uspješnu tvrtku 'Braća Stude' koja se bavila vinogradarstvom, proizvodnjom vina, likera i pjenušca. Deset dana prije mučne obiteljske tragedije, 15. rujna 1943. godine, u djedovu kuću došlo je partizansko izaslanstvo - Italija je bila kapitulirala tjedan dana prije - na čelu s Jerom Matijašem, zvanim Voda, kućnim prijateljem i bratom obiteljske domaćice Mande Matijaš, koja je u kući Stude bila 40 godina, poput člana obitelji, Ankom Lozovinom, sestrom kasnijeg heroja Joze Lozovine Mosora, i još nekoliko drugova iz Segeta.
Bili su okićeni ratnim rekvizitima. Djedova obitelj lijepo ih je ugostila. To je bio prijateljski posjet zahvalnosti za pomoć koju je moja baka Katica slala tijekom okupacije: tople pletene prsluke, čarape, drugu odjeću i ostale potrepštine. I Jere je neko vrijeme radio za djeda, pa je baku kompromisno oslovljavao s drugarice gospodarice, tumačeći prisutnima borbu za jednakost, gdje neće biti poreza, novac neće trebati, a klobuke će nositi svatko, ne samo gospoda i bogati. Baka ga je pogledala i rekla da jedva čeka taj dan. Poslije gošćenja, razišli su se u miru.
Tragičan i za nas nikada prežaljen dan stigao je ubrzo: 25. rujna, jedan sat poslije ponoći. Čulo se bjesomučno lupanje i povici: 'Otvori!'
Djed je otvorio u pidžami, nahrupila su četvorica do zuba naoružanih partizana: A.R. zvan L., A.K. zvan K., I.A. poznat kao M. i A.B. po nadimku A. Sve domaći i poznati ljudi, Kaštelani.
Slagali su da im djed treba kao prevoditelj s talijanskog, budući da ima dosta zarobljenih Talijana. Odgovorili su da će ga vratiti brže nego se ukućani nadaju. Otišli su u komandu u Dom željezničara u Lukšiću.
Pred jutro je baka poslala najmlađu kćer Filku, moju tetu, da ga potraži, sa skuhanom kavom. Filka je na polovici puta, još u mraku, ugledala skupinu ljudi, među njima i oca, pa Matu Čipčića - Bragadina, braću Ivu i Antu Žanića, a na pitanje kamo ih vode, djed je rekao: 'U neku drugu komandu'. Pratili su ih naoružani stražari, M.R. zvan B. i F.Ž., obojica iz Kaštel Novog.
Djed je u hodu podijelio kavu s Bragadinom, a kćer Filku posalo kući da sve kaže materi. Filka je javila i Bragadinovima... Oca nikada više nije vidjela.
Dok su se opraštali, Bragadin je Filki u ruku krišom utisnuo svoj vjenčani prsten, da dade njegovima na povratku. Očito je znao što ih čeka. Bio je odvjetnik i lovac, znao je da na Kozjaku nema komande. Ali ima jama...
Prema svjedočenju braće Žanić, stražari i uznici nastavili su prema željezničkoj stanici u Kaštel Starom, gdje su djed i Mate Bragadin ukrcani u kamion, praćeni stražarima. Prevezeni su do prijevoja Malačka na Kozjaku. Ostatak grupe ostao je na željezničkoj postaji. S Malačke su nastavili pješice. Pratili su ih kaštelanski partizani S. J. i M.S. zvan T.
Na sjevernoj strani Malačke, u kaštelanskoj zagori, na području Radošića, nalazi se Kevina jama. Nedaleko ceste, pokraj samog križanja i puta za Bogdanoviće.
Majka me onamo odvela tek 'osamdesetih', dotadašnja šutnja bila je iz jada i zaštite nas unučadi. Filmovi strave i užasa nisu ravni jezi koja me hvatala nad jamskim ulazom. Da su i životinje bacali dolje, bilo bi strašno.
Evo što je Fabjan Jurčev, u Novom poznat kao Brico, kasnije rekao mojima: 'Na zaokretu, kod odvojka koji vodi za Sratok, vidio sam vašeg oca i šjor Matu. Upitao sam vam oca kamo idu. 'U komandu', odgovorio mi je. Mate je šutio. Pratili su ih već spomenuti stražari. Kakva komanda, pomislio sam, komanda je u selu. Ovo ne miriše na dobro. Otišao sam dalje, nismo odmakli ni sto metara, kad se iza nas začuju pucnji. U šaptu rekoh: 'Ubili su ih.'
Tek je nad jamom djed shvatio što se događa. Prije nije imao razloga sumnjati, pa znao je da ništa loše nije napravio. Po kazivanju jednog od ubojica koji se kasnije u mukama na samrti ispovjedio svojoj obitelji, saznali smo da ga je djed upitao: 'Zašto ti? Bio si radnik u našem magazinu, pošteno plaćen. Zašto?' 'Tako je to', odgovorio je, 'zato ja neću pucati u vas, pucat će ovaj drugi, ja ću pucati u Matu Bragadina'.
U međuvremenu je baka poslala po partizana Jeru Matijaša kako bi intervenirao da Vladu puste iz te komande. Odmah je došao u komandu u Lukšić i na pitanje gdje je Stude, dobio je kratak odgovor: 'Likvidiran je odmah, znali smo da ćeš doći intervenirati.'
Znajući da je naša obitelj časna, Jere je otišao jednom od tadašnjih kreatora života i smrti u Kaštelima, pa mu u pravednom gnjevu porazbijao sve po kući. Onda je Jere s Jozom Lozovinom Mosorom došao u našu kuću, oko 13 sati, potražio svoju sestru Mandu, koja je bila uz moje, i prošaptao: 'Zakasnio sam, gotovo je.' Mandi je trebalo nekoliko dana da smogne snage i kaže mojoj mami da joj je otac ubijen. Tragedija koja ne prestaje.
A partizani su danima slali poruke da baka pošalje toplu odjeću i hranu. Zamislite podlost ljudi koji u ime mrtvog čovjeka traže odjeću i hranu, dok baka još nije saznala, davajući sve traženo i misleći da pomaže njemu i drugima.
Poslije odvođenja djeda, došli su bili i po baku. Usprotivili su se svi ukućani, a hrabrost je pokazao bliski susjed Petar Cetinčić, kojeg su brutalno udaljili.
Jedan od egzekutora, uz prijetnju puškom, izvukao je moju majku na dno skala, vičući da će ubiti nju i sve do sedmog joj koljena, oslovivši je 'hrvatskom učiteljicom'. To 'učiteljica', bilo je, valjda, u glavi tog polupismenog 'antifašista' - ali u tom trenutku na vlasti - izjednačeno s pismenošću. Ako znaš pisati, onda si odmah učitelj! Natezanje je trajalo do pred jutro, a nakon divljanja, stanoviti M. rekao je da to više ne može gledati, naredivši da puste moju majku i ostale.
Obitelj se sklonila kod rodbine i kod Vinke Jurčev Mačalin. Kad su se vratili kući, baku Katicu došla je posjetiti susjeda Roza, našavši je da plete debeli džemper za muža. Roza je samo rekla: 'E, moja Katice, što to pleteš, u Kevinoj jami to nije potrebno.'
A zašto se to dogodilo? Neshvatljiva je neravnoteža zločina i razloga! Svakako, iz neljudskosti, na prvom mjestu. Iz malomišćanskih primitivnih pogleda, a posebno radi zastrašivanja sela od sile kasnijeg režima koji je nagovijestio svoje pravo lice. U našim jamama jedna je cijela mala Hrvatska.
Jedan od egzekutora zamolio je poslije, ali posredno, moju baku Katicu, udovicu ubijenog Vladimira Stude, za oprost. Poslala mu je poruku da mu cijela naša obitelj oprašta, a da sam vidi kako će se još gore nagoditi s Bogom.
Samo, kako su ti ljudi oprostili sebi? Nemoguće bez istinskog krika radi učinjenog sramnog čina.
Takav naš stav o oprostu bez upiranja prstom, bila je nova stranica našeg kršćanskog odgoja upijenog preko roditelja. I kad kažem da je djed Vladimir bio jaganjac Božji, to je istina, jer je žrtvovan nedužan. Moje sjećanje na njega, iz priča moje majke, vrlo je bolno. Ali ima nešto nevjerojatno: ulio mi je hrabrost, a ne slabost. Cijela naša obitelj našla je snagu u Božjoj. Snagu neuzvrata. Naša osveta bila je oprost!”