Baš dok je rasprava u Splitu na vrhuncu – sliči li novopostavljeni spomenik na Matejuški Tuđmanu, Elvisu Presleyu ili Miši Kovaču – neko je nepomičnu broncu zalio plavom piturom i ogrnuo šalom beogradskog nogometnog kluba Partizan. Ne treba mu zamjeriti: možda je "pitur" bio zbunjen, u sveopćoj povjesničarsko-umjetničkoj uličnoj polemici pomiješao je likove, pa je zalio kip s krive strane Rive. Noć bez miseca, kiša, jugo, fantom je falija!
Naime, nasuprot spomenika dalmatinskom novinaru, novinaru i scenaristu, na drugom kraju Rive spomenik je prvom hrvatskom predsjedniku, žestokom navijaču modrih s Maksimira, Titovu generalu i predsjedniku Jugoslavenskog sportskog društva Partizan u razdoblju od 1958. do 1961. godine čija je perjanica bio Fudbalski klub Partizan (prethodno je bio i tajnik društva od 1954.), i u čijem je mandatu klub dobio novi dizajn dresa; dotad crveno-plavi zamijenjen je crno-bijelim.
Bilo je to davno, ali i danas taj mandat pamte navijači Zvezde kad na susretima partizanovce sprdaju pjesmom: "Ajmo crno-beli, umro je Tuđman Franja, ćutaćemo ceo minut, za predsednika Partizana!" Stariji kolege ipak mi napominju: "Pazi, Partizan ti nije bio oličenje velikosrpstva kao Crvena Zvezda, nego jugoslavenstva, bio je to klub armije!"
Takva je povijest, jebiga, ponekad vrlo kvrgava a često i okrutno duhovita. Samo je treba poznavati kako bi se njom upravilo. Trenutno se tumači svakojako pa je nekako i logično da pisca koji je o Hajduku ispisao najljepšu ljubavnu prozu, objavio službenu klupsku monografiju za pedesetu godišnjicu, a 1971. i "Hajdučku legendu" na čijoj je naslovnici otisnut povijesni klupski grb s crveno-bijelim kvadratićima i zbog čijeg je scenarija za Velo misto, Hajduk bio jedini klub – vjerojatno i u Europi - o čijoj je povijesti snimljena serija, da se baš takvog polije "dinamo-modrom" bojom i ogrne šalom beogradskog kluba.
Nikakvo čudo što je dio javnosti izlio po Matejuški gnjev zbog Smojinog spomenika. U Split se doseljava masovno, baš u nezgodno vrijeme - kad se više ništa ne čita, ne gleda i ne zna. Dovoljna je jedna poruka na mobitelu poruka da se pokrene masa.
A je li točna ili nije, tko zna, koga briga. Knjige su passe, baš zaboli ikoga što je Smoje zapravo pisao, serije su preduge, monografije s crno-bijelim slikama nikome se više ne listaju, a istina je voda duboka. Podložna kulturi isključivanja koja puno više ima u mišićima nego u glavi i čija se pokretačka literatura ne čuva u na policama nego lijepi po društvenim mrežama.
Vjerovali ili ne, jednog će dana sve i svi biti zaboravljeni. Nitko se neće sjećati Maloga ili Veloga mista, Hajdučke legende, pogotovo neće znati o njihovu autoru više nego što može pročitati u par se sekundi jedne poruka, storyja ili reelsa na mobitelu. Ma zaboravit će se jednom i Mišo Kovač, Albert Einstein i Josif Staljin, a kako neće jedan stari gobavi grintavac, ljevičar i varoški anarkišta koji je tukao u ruzinavu makinjetu.
I koji bi - ludonja jedan - bio oduševljen ovakvim razvojem događaja. Jer ova štorija priča više nego hiljadu storyja.
