StoryEditorOCM
Regional80 GODINA ‘SLOBODNE‘

Miroslav Ivić, glavni urednik i potom dugogodišnji direktor naše kuće: ‘Sudili su mi jer Slobodnu nisam poslao u stečaj’

Piše Saša Ljubičić
11. rujna 2023. - 09:54

Novinar, glavni urednik “Nedjeljne” pa “Slobodne”, a prije i poslije svega dugogodišnji direktor naše novinske kuće - sve je to bio Miroslav Ivić.

Kolega Miro odnedavno je u mirovini, ali još je angažiran kao savjetnik svoga nasljednika na čelu Slobodne Dalmacije - direktora Vinka Ursića Glavanovića.

Ivić je pravi svjedok vremena. Desetljeća je proveo na odgovornim funkcijama u “Slobodnoj” dijeleći s redakcijom uspone i padove, no novina nije bila njegov prvi izbor. Pekao je zanat kod konkurencije.

Novinarski počeci u Vjesniku: kako je mladi diplomirani ekonomist postao novinar i je li istina da ste umalo završili kao ribar na koćarici?

– Ha-ha, ne znam je li raspletom situacije više izgubilo ribarstvo ili dobilo novinarstvo. Nakon diplomiranja vratio sam se u Drniš, želio sam raditi, ali nisam uspio dobiti posao. Prijatelj sa studija, koji se vratio u Zadar, bio je u istoj situaciji pa je preko cure čiji su rođaci imali ribarice uz obale Floride otišao na godinu-dvije i ostao petnaest. Pozvao je i mene, izvadio sam matrikulu i - umjesto na Floridu - slučajno vidio natječaj za honorarce u Vjesnikovu dopisništvu u Splitu i prijavio se. Uz marketing na ekonomiji, u Zagrebu sam paralelno studirao i novinarstvo, nešto sitno i radio za Studentski list, Radio Drniš… U Splitu mi je tada cura, a sada supruga, studirala na FESB-u, pa sam između broda, ribe i Floride izabrao novinarstvo, curu i Split.

Kolega Pero Samardžija, dugogodišnji urednik Nedjeljne Dalmacije, jednom mi je prilikom rekao kako je prava šteta što ste napustili aktivno novinarstvo i otišli u menadžere jer izvrsno pišete. Je li šjor Pero u pravu? Je li vam žao što ste relativno rano prekinuli s “pravim” novinarstvom?

- Postoji izreka kako je “novinarstvo najljepše zanimanje ako ga na vrijeme napustite”. Desetak godina radio sam kao novinar, imao izvrsne kolege, mentore i urednike koji su mi omogućili da intenzivno radim i živim novinarstvo. Na počecima, učio sam uz šefa, dobrog čovjeka Milana Mudronju, i kolege s kojima sam radio: mog mentora Vojka Mirkovića, zatim Nikicu Vukašina, Zlatka Jurička, Đurđicu Ivanišević, Alfonsa Šodana, Branka Mateljana... Imao sam sjajne urednike, od Milana Sigetića do urednika Nedjeljnog Vjesnika koji je tada dostizao tiražu od preko 150 tisuća primjeraka, Uroša Šoškića i Krešimira Fijačka. Oni su mi omogućili sve ono najljepše što novinarstvo može pružiti – puno sam putovao, pisao reportaže, priče, upoznavao ljude… Nisam imao ni trideset godina kada su me slali na zahtjevne terene, primjerice, bio sam mjesecima na Kosovu kada se tamo kuhalo ono što će poslije eksplodirati u cijeloj bivšoj državi. Krajem osamdesetih bio sam na poprištima najzanimljivijih događaja, već spomenuto Kosovo i štrajk rudara duboko ispod zemlje, pratio sam prve sukobe “Srba i ostalih” u Plavu u Crnoj Gori, mitinge na Kosovu polju, tzv. birokratsku revoluciju, a ustvari razvoj velikosrpskih pretenzija u Crnoj Gori, Bosni, Vojvodini, Makedoniji, Hrvatskoj... Bio sam novinar u izuzetno zanimljivom razdoblju, rušenje jednog sustava, osnivanje države, počeci rata... Imao sam osjećaj da participiram u stvarno velikim, povijesnim događajima.

image

PRIVATNI ALBUM

image
Ivana Nobilo/Cropix

Za vrijeme Domovinskog rata našli ste se u HRM-u. Čega se iz tih vremena najviše sjećate? Ako se ne varam, s vama je tada bio i Slobodan Paparella?

Paparella je od početka bio u mornarici, od kada je u rujnu 91. formirana u zgradi “Montera”. Ja sam na početku rata radio kao novinar, izvještavao o prvim napadima na Potkonje i Kovačić kraj Knina, potom na Kijevo, Kruševo, o protjerivanju Hrvata s tog područja. Kada je okupiran Drniš u rujnu 91., kada su mi roditelji bijegom preko kanjona Čikole spašavali život, kada više nisam mogao u svoj dom i u svoj grad, u meni se prelomilo - nisam više vidio smisla u izvještavanju, u bilježenju i komentiranju već viđenog i poznatog. Po onoj, kada topovi govore, muze šute, ostavio sam novinarstvo za bolje dane, prijavio se u tadašnji Krizni štab, u gardu. Prvo su me rasporedili u vod kulturnih radnika, s Radom Perkovićem, glumcima, snimateljima… Početkom prosinca 91. poslali su me na južno bojište, u Stonu je bio mornarički odred, marinci, gdje mi je zapovjednik bio topnik Ante Bilić. Tu sam do deblokade Dubrovnika, potom sam vraćen u zapovjedništvo HRM-a, kod admirala Letice, pripremao sam priopćenja, organizirao presice… U rujnu 1992., kada je HV završio ustrojavanje i počeo se profesionalizirati, kada je ona prva faza temeljena na dragovoljcima bila gotova, vratio sam se u novine.

Pokojna ‘Nedjeljna’

Kad smo kod “Nedjeljne” u kojoj ste bili glavni urednik, duša me boli što to izdanje nije dočekalo na životu osamdeseti rođendan “Slobodne”. Tu su možda stasala ponajbolja pera u Hrvatskoj i šire. Na pamet mi padaju Vojko Mirković, Bože V. Žigo, Josip Jović, Aleksandar Tijanić, Mario Garber, Milorad Bibić Mosor, Ante Tomić i Miljenko Jergović ili nešto prije njih Ivančić, Dežulović, Lucić, Đermano Senjanović Ćićo... “Nedjeljna” je bila pravi rasadnik talenata jer su novinari koji su joj davali pečat odreda imali i literarnog dara.

– Da, uz spomenute, naveo bih i Ivana Martinca te Dubravka Matakovića koji je crtao strip i Alena Ćurina koji je radio ilustracije. Meni je kao autor drag bio i Milan Jajčinović, vrhunski analitičar i dobar čovjek, poznavao sam ga još iz studentskih dana, on mi je najčešće pisao uvodni komentar. Žao mi je što nije pronađeno snage, energije i motiva da se “Nedjeljna” sačuva, da se u situaciji kada je “Slobodna” od novina u kojima pretežu informacije postajala “dnevni tjednik” s dominantnim reportažama, pričama i temama - jer su drugi mediji, osobito portali - brži i već su “potrošili” vijesti, da “Nedjeljna” nije pronašla svoj model opstanka, nego je sve više podsjećala na još jedno, osmo i po svemu neatraktivno izdanje dnevnih novina.

image
Ivana Nobilo/Cropix

Uređivali ste “Slobodnu” i “Nedjeljnu”, a onda se našli i na mjestu direktora. Koliko vam je trebalo da se snađete u toj ulozi? Jedno su redakcijski zadaci, sasvim drugo menadžment?

- Nisam imao vremena za snalaženje, s mjesta urednika katapultiran sam u do tada relativno nepoznato područje. Sjećam se, kao noćne more, prvog radnog dana kao direktora. Tvrtka s blokiranim računom od preko 150 milijuna kuna, enormna zaduženja, nelikvidna, a dobavljači ne isporučuju papir bez plaćanja unaprijed, neizvjesna plaća za tada 650 zaposlenih, stotine honoraraca… Tog prvog jutra, na zahtjev zaposlenih, sastanak u pogonu, u velikoj dvorani Knjigovežnice s radnicima, bilo ih je valjda dvjestotinjak. I pita jedan: “Direktore, hoće li biti plaća?” Ja ne znam što bih mu odgovorio, nije mi bilo još poznato ni koliko treba za plaću, ni koliko imamo, valjda u panici, odgovaram mu da me to više nikada ne pita, da je moj i posao uprave osigurati redovitu plaću, a njihovo je raditi svoj posao. Još dodajem da ako ne osiguram redovitu plaću, da više prag “Slobodne” prijeći neću. Iskreno, nisam bio svjestan težine tog obećanja. Na sreću, svih tih dva i pol desetljeća iza nikada plaća nije kasnila niti jedan dan. A bilo je dramatičnih, teških i opasnih trenutaka, mjeseci, pa i godina.

Rekli ste mi da su vam puno pomogli Ante Letica i Dejan Kružić, obojica iskusni profesionalci. Prvi je desetljećima uspješno vodio “Brodomerkur”, drugi bio na čelu “Slobodne” u zlatno doba novina. Što su vam konkretno savjetovali?

- Prva pouka Ante Letice bila je - ne paničariti ni kada je situacija naizgled bezizlazna. Kroz razgovore i druženja stjecao sam sigurnost i samopouzdanje, spoznavao kako su za posao kojim sam se bavio najvažniji ljudi, suradnici i partneri. Izgraditi dobar odnos, odnos povjerenja, put je do uspjeha. Dejan Kružić majstor je za krizne situacije, sa znanjima iz ekonomije i prava bio je zlata vrijedna pomoć u onim kritičnim trenucima kada je “Slobodnoj” prijetila kataklizma i kada smo se uspijevali izvlačiti iz naizgled nemogućih situacija.

Kroz serijal koji prati osamdeset ljeta “Slobodne” do sada se nismo dotaknuli najtežeg trenutka u povijesti novine. Bilo je to početkom ovog stoljeća, kad se u Linićevoj čistki prezaduženih tvrtki koje su se našle u dugom lancu neplaćanja pojavila i “Slobodna”, koja je za dlaku izbjegla stečaj?

- Od strane dijela tadašnje politike guralo se rješenje kroz stečaj a da se nije vodilo računa o specifičnosti medija. Bili bismo pokusni kunić jer do tada ni jedne novine nisu prošle stečajni postupak i preživjele. Otkaz svim zaposlenicima, prekid izlaženja na neko vrijeme, pozivanje dijela zaposlenih da se vrate na posao i ponovno pokretanje izlaženja novine pod palicom stečajnog upravitelja, smatrao sam rizikom koji ne bismo preživjeli. Stoga sam gurao sanaciju, ozdravljenje kroz poslovanje, povratak u financijsku stabilnost bez takvog stresa kakav bi izazvao stečaj. Ključni zadaci, razduživanje od obveza koje i nisu bile izvorno naše, povratak vlasništva nad mrežom kioska i kupnja nove, višebojne rotacije... Smatrao sam da se sve to može lakše realizirati kroz sanacijski nego kroz stečajni postupak. Na sreću, prevladalo je takvo razmišljanje pa smo i izbjegli scenarij stečaja, preživjeli smo.

Selektivna pravda

Je li istina da je Slobodna Dalmacija jedina novina na svijetu koja je novinski papir, kao glavnu proizvodnu sirovinu, nabavljala dan za danom i da na skladištu nismo imali ni jednu jedinu balu papira, pa je izlazak novine jedno vrijeme bio upitan takoreći na dnevnoj bazi?

- Raspitivao sam se, nije poznat slučaj kakav smo mi tada imali, na početku dvijetisućitih, kada smo papir za tiskaru kupovali i dovozili dan za dan, kao kruh. Kako se pročulo da će “Slobodna” u stečaj, s enormnim iznosima blokiranog računa, da bi se nabavilo bilo što, trebalo se snalaziti na stotine raznih načina. Ne znam kako su Jure Galić, Ante Tomaš i Joke Srdanović, koji su tada, a posljednja dvojica i sada, vodili proizvodnju, preživjeli to vrijeme, koliko je bilo stresa i neizvjesnosti, kako smo sve improvizirali. Treba biti pošten i reći kako su nam mnogi pomagali, od kolega iz drugih tiskara do partnera, poznati, pa čak i nepoznati, izlazili su nam u susret i riskirali. Velika im hvala.

Interesantno je da vas se zbog činjenice da kao direktor “Slobodne” niste proglasili stečaj - kazneno gonilo i da ste sami inzistirali na tome da vam se sudi. Kako je to završilo?

- Slavko stečajko, tako su tada zvali potpredsjednika Vlade Linića, inicirao je tu lavinu stečaja, a državno odvjetništvo pokrenulo postupke protiv, čini mi se, više od tisuću direktora koji nisu proglasili stečaj, a po zakonu su trebali jer su u blokadi bili dulje od 30 dana. Te prijave kiselile su se u nekoj ladici, izvučena je samo ona protiv mene i jednog direktora brodarske tvrtke iz Rijeke. Zainatio sam se, uz pomoć zaista izvrsnih suradnica iz financijske službe, Mirele Živković, Zoksije Škare i Ines Maleš, kao i pravne službe na čelu s Borisom Kamberom i Verom Rudić, prikupio svu dokumentaciju i dokazao pravno teško dokazivo. Naime, prikupili smo izjave svih vjerovnika da su suglasni da ne proglašavamo stečaj, da će čekati i namiriti se kada dođu na red, prezentirao sam da iz redovnog poslovanja nismo nikome dužni ni jednu kunu, da redovito isplaćujemo plaće, doprinose, poreze, da smo na ime ovog posljednjeg državi uplatili milijune eura… Sud je donio odluku da sam kriv što stečaj nisam proglasio, ali da tim činom nije prouzročena šteta, nego je nastala korist za sve uključene pa mi nije odrezana nikakva kazna.

Drame je bilo i oko prelaska redakcije iz Splita u Dugopolje. Malo kolega zna da ste onda podnijeli ostavku. Što je bio neposredan povod?

- Nije nikakva novost da u tako stresnom i dinamičnom poslu i odnosu dolazi ponekad do različitih mišljenja, pogrešaka i nepodudarnosti između direktora i vlasnika. Kada bi do toga došlo, a dolazilo je sa svima i u vrijeme mandata glavnog urednika kao i direktora, da olakšam situaciju i ubrzam rasplet, da preuzmem inicijativu, ne prečesto – ja bih ponudio ostavku. U konkretnom slučaju, povod je bila tzv. crna “Slobodna”, jedna kućna zafrkancija koju je redakcija izvela pred Božić kada su napravili internu novinu gdje su se sprdali sa svim i svačim, pa i s onim s čim se zafrkavati ne treba. Ta zezancija neplanirano je, bez pripreme, dospjela do vlasnika, ja sam bio označen kao onaj koji je sudjelovao, znao ili dopustio, odnosno nije zaustavio tiskanje, pa je krenulo sa žučnim raspravama. Ostavka, kao što vidite, ni ta, a ni druge, nije prihvaćena, dočekao sam u “Slobodnoj” prošli mjesec jubilarnu nagradu za trideset godina rada.

Jedan splitski poduzetnik rekao je da vam je mana u vođenju tvrtke bila prenaglašena socijalna osjetljivost, pretjeran obzir kada je u pitanju otkazivanje ugovora o radu?

- U medijima nije kao u trgovini ili proizvodnji gdje se radi na traci. Najveća vrijednost u medijskoj industriji nisu zgrade, poslovni prostori, lokacija, strojevi ili računala, vrijednost su ljudi, količina znanja, inovativnosti, energije, motivacije i volje, koju imaju i spremni su uložiti kako bi proizvod bio ono što želimo i što od njega čitatelj očekuje. Nije dovoljno odrađivati, biti na poslu, da bi medij bio uspješan, od ljudi treba “izvući” i više, oni se moraju identificirati, trebaju biti motivirani dati i iznad svojih mogućnosti. Da bi se to postiglo, nužno je imati međusobno povjerenje i uvažavanje, poštovanje, a za to su potrebni obazrivost, opuštena atmosfera, svijest da i kada se pogriješi, a pogrešci uzrok nisu aljkavost, nerad ili namjera, da se oko toga neće dizati halabuka. U uvjetima kada je u zraku visio stečaj, kada se govorilo o žestokom smanjivanju broja radnika, i pojedinačni otkaz bi u turbulentnim vremenima kakva smo prolazili bio razlog za komešanja, za dodatnu dozu neizvjesnosti, bavljenja “samih sa sobom”, a ne onim što nam je posao.

Redakcijska legenda kaže da su najbrojniji od sviju novinara, a tko drugi do vaši Drnišani. Stalno vas zafrkavaju da ste ih sve zaposlili. Dva Pilića, Zdravka i Damira, pa još jednog Damira koji će urediti ovaj tekst - Šarca; Dianu Barbarić, Anitu Matić, Hrvoja Prnjaka... Nastavite niz?

– Ha-ha. Pa i kada sam ja ulazio u novinarstvo, u prvoj polovici osamdesetih, osim u košarci, gdje je iz Drniša bilo pola reprezentacije, gotovo svi glavni urednici svih medija u Hrvatskoj bili su iz Drniša. Mogao sam birati gdje ću - šalim se, jer glavni urednici Slobodne, Vjesnika i Danasa, Joško Kulušić, Pero Pletikosa i Mirko Galić, moji su susjedi porijeklom, roditelji su im iz mojih Miljevaca. Urednik na TV-u bio je Miro Lilić, u tjedniku Danas Milić Štrkalj… A nastavak tvog niza kolegica i kolega u “Slobodnoj” iz Drniša je podugačak: prvo preminuli kolege - Dražen Duilo, Milorad Bibić Mosor i Jandre Širinić. Drnišani su i Božo Vukičević, Joško Ponoš, Ante Šuljak, Eda Vujević, Silvana Uzinić, Marko Njegić, Mirela Goreta, Ana Kušeta, Jordanka Grubač, Jadranka Čolović Sviličić… sigurno sam nekoga zaboravio, neka oprosti.

Uspješna ‘Slobodna’

Počelo se s naplatom digitalnog sadržaja. Analize kažu da je osam posto čitatelja od ukupnog broja korisnika domaćih portala spremno plaćati “zaključane” sadržaje. Godinama smo javnosti nudili besplatne informacije, a sada ih, kao i drugi nakladnici, dijelom naplaćujemo. Bi li bilo lakše da se s tom praksom krenulo od samog početka? Novine su se, čast izuzecima, gotovo uvijek plaćale jer se živjelo i živi od prodanih primjeraka, dok s vremenom marketing nije počeo donositi dio sredstava nužnih za opstanak medija, a koji su postali važniji i od same prodaje?

- Treba izabrati najbolji trenutak kada se kreće u naplatu sadržaja, krenuti onda kada se poklope visoka posjećenost, navika čitanja i izgrađeno povjerenje čitatelja. U “Slobodnoj” smo krajem devedesetih, među prvima od tiskanih medija u Hrvatskoj, krenuli s internetskim izdanjem, a potom s portalom, u tome su od početaka bili Profaca, Šagolj, Gattin, Đugum… Bitno je održati nivo prihoda od tiskanih medija, od prodaje i marketinga koji su se izjednačili, napraviti sustav održivim, osigurati veći rast prihoda od portala nego što je neminovan pad od prodanih naklada tiskanog izdanja. To i uspijevamo, “Slobodna” je i financijski uspješna medijska kuća.

Umirovili ste se ove godine, ali ne mirujete. Koliko dugo ćemo vas još viđati po redakciji i koji su vam uopće profesionalni izazovi? Jedni vele, Ivić će se, nakon što je doktorirao, posvetiti znanstvenom radu, drugi kažu, prioritet su mu unuci. Tko je u pravu?

- Nemam i nisam imao ambicije u znanosti, moj magisterij na zagrebačkoj i doktorat na splitskoj Ekonomiji bili su samo plod želje za produbljivanjem znanja iz djelatnosti kojom sam se bavio, a to su marketing i mediji. Početkom dvije tisućitih, kada sam bio na magisteriju, mislio sam da je za održavanje na životu tiskanih medija neophodno znatno povećanje prodaje kroz kanal pretplate, da se u tome izjednačimo s novinama u okruženju, u Sloveniji, Austriji, Italiji. U tome mi je pružio podršku moj mentor, profesor Goroslav Keller, to mi je bila tema zanimanja i rada. Desetak godina nakon toga, kada sam upisivao doktorat na splitskoj Ekonomiji kod mentora, vrsnog profesora Želimira Dulčića, zaokupljala me tema društvene odgovornosti medija, odgovornosti prema čitateljima, partnerima, prema zajednici, prema vlastitim zaposlenicima, pa i prema vlasnicima. Želio sam saznati više o tome, provjeriti instinkt da će odgovorni, a to znači vjerodostojni i pošteni medij, onaj koji pronađe rekao bih balans, a ne kompromis, biti nagrađen povjerenjem, od svih gore nabrojenih, pa u konačnici biti i uspješniji od onog medija koji je izabrao trenutno dominantan put – samo bezobzirnu trku za klikovima.

Da bi se ovo gore “poguralo” u našim medijima, govorim o Splitu, nužno je poraditi i na selekciji i obrazovanju mladih ljudi kojima su mediji izazov. Otuda i moj angažman na osnivanju Studija medija i novinarstva u Splitu. A unuci, izvor radosti i oduševljenja pri svakom susretu, želim “ugrabiti” što više njihova vremena i biti im djed, biti im ono što ja nisam imao sreće imati, nisam upamtio ni jednog svojeg djeda. •

21. studeni 2024 15:31