– Na moja, na. Aj Bika, aj Laki..., di ćeš tamo, đava ti svaku sriću odnijo. Ooooj, Ante, eto ti ih iza staja, pa ih potiraj gorika, ja ću se spustit malo naniže, evo su nam došli novinariiii... – odzvanja Biokovom prodorni dozivajući glas našeg domaćina Jakova Čaglja Šićija, možda i posljednjeg biokovskog nomada.
Jakov je mlad, odmalena baždiran da najtoplije mjesece u godini provede zajedno sa svojim stadom među tim mrkim liticama i na kamenjaru prošaranom spiljama, škrapama, jamama bezdankama, gromadastim kruništima bezbrojnih vrtača uvrćenih u planinu poput golemih gnijezda divovskih ptica.
– Još odmalena, a sada mi je trideset osam godina, steka sam nekakvu naviku da sa starijim Zagvožđanima, po profesiji i zanatu stočarima, idem u planinu. Ovde u Čagljevim stajama, na 730 metara nadmorske visine, gdje se i sada nalazimo, proveo sam možda i svoje najlipše dječačke dane. Kada su moji vršnjaci išli na more, ja sam uvik bira planinu. Ta ljubav ostala je u meni do današnjih dana. Danas i sam imam omanje stado koza i kravu i skoro dva mjeseca provedem u planini, rijetko se spuštajući u mjesto. Kada mi šta triba, donesu mi prijatelji čija stada također pasu po ovim docima – govori nam Šići, ne odvajajući pogleda sa stada jer vukova je sve više, a u goste im je prije mjesec dana stigao i medo sladeći se upravo medom iz njegova pčelinjaka.
Njegov radni dan počinje ranom zorom. Svako jutro, grmilo-padalo, ustaje u pet sati. Prvo po rasporedu je kava, a za kavu treba zapalit vatru jer u planini nema struje. U staru kamenu staju, prilagođenu za stanovanje, Jakov je donio montažni krevet, koji je, uz malenu kredencu s posuđem i još manji stočić, sav inventar u njegovu planinskom domu.
Nakon kave kreće se s mužnjom, a već u šest i po stoka je na paši, pa do deset sati. Isti ritual predviđen je i za poslijepodne.
– A ove rupe ispod vrata, nije te strah da ti po noći uđe zmija? – pitamo.
– Ma koja zmija. Ovde su ti vukovi poštari, medvidi čuvari, a poskoci ljubimci. Samo se tribaš stopit s prirodom i nema straja. Ma ko će ti doći u planinu. Osim nas pet-šest, nema nikoga. Lažem! Znali su digod zalutat uglavnom Česi, onako u njihovu stilu, s japankama na nogama. Luđeg svita nisam vidio. Ni sam ne znam otkud su nabasali. Nekoliko puta smo ih spasili. Zvali bi šumare, onda bi ih oni ošpedili do Zagvozda. Jednom prilikom dva Čeha u šlapama naletila drito na me. Svi oznojni, skoro pa dehidrirali, kada su ugledali vodu, u po sata popili sedam litara. Mislim pozlit će im, ma ni đava im. Turaju meni u džep 50 eura, pitaju za moju adresu, kad nakon misec dana stiže pismo iz Češke i u njemu jo 100 eura. Zahvalan neki svit – sjeća se Šići.
Naš je domaćin otac dvoje djece, a supruga iz ravne Baranje ponovno je u blagoslovljenom stanju. Kaže kako mu je obitelj na prvomu mjestu, ali tu obitelj treba i prehraniti pa, uz stalno zaposlenje u Županijskoj cestarskoj službi, dobro dođe koja kuna od mlijeka i sira, koje, kaže, ne treba reklamirati, sve proda na kućnom pragu.
– Kada sam upozna svoju bolju polovicu, obeća sam joj med i mlijeko i kuću s pogledom na more. Nisam je privario, očinjeg mi vida. Pčelar sam i stočar, a to što se planina našla između našeg doma i Baške Vode, nije moja krivica – smije se Čagalj.
Svoje pastirske dane dijeli s još nekolicinom uglavnom mladih pastira. Najstariji među njima je Jakov Mucić, također iz Zagvozda. Šezdeset i tri su mu godine, pa se bolje od drugih sjeća kako je to bilo nekada. Za Čagljeve staje tvrdi da su stare više od dvjesto godina, a i tada i danas služile su istoj svrsi. Do 1968. u njima se konstantno živjelo od proljeća do Mrtvog dana. Sve do prvog snijega.
– S čuvanjem blaga u planini nastavilo se i kasnije, ajmo kazat sve do početka ovog zadnjeg rata. Brajo moj, pojavili se onda vukovi, ne mo'š opstat. Ma ko ti je prije toga viđa ove zviri u Biokovu. Je da ih je bilo, ali..., pričali su stari ljudi kako ih je niki pop, dobar i pošten čovik, sa svih strana zakleo i od tada pa do početka devedesetih malo ko da ga je vidio u planini. Upravo u to vrime napravili su pravi pokolj na govedima i od tada smo stoku spustili u misto, sve dok prije nekoliko godina, kada je Šići odlučio ponovo podignuti tor i primjereno ga ograditi. Onda smo njegovim stopama i mi krenuli – veli Jakov Mucić.
I sada je Biokovo dom vučjim zvijerima, ali sada su i stočari pametniji. Svaki od njih ima nekoliko pasa pa se vukovi ne približavaju stadu.
Sjeća se Mucić kako se prije bez mobitela, interneta i svih tih današnjih vražjih čuda komuniciralo sa svojima u mjestu.
– Zapalila bi se vatra. To je bio znak da je sve u redu i da je dan dobro prošao. Ako bi triba šta, svoje bi ukom dozivali. Čulo bi se bez problema. Mir, tišina, di nećeš čut. Sada nas je ko malo poremetila autocesta, ali i sada mi dozivamo. Unda bi žene ili dica izlazili predvečer isprid kuća i pokušali pripoznat je li ko njihov zove i šta mu triba. I ujutro već stiže narudžba. Kući si iša jedino po potrebi. Nemoj me pitat radi čega, samo ću ti kazat da su i nas žene dozivale, kako mi kažemo ukale, pa je tribalo otrat turu do Vrgorca, ako me razumiš – posmjehuje se Jakov.
– Je je, upravo tako – domeće Ante Mucić Crni, koji je do Čagljevih staja dojahao na svom doratu Lakiju.
– Ja imam petero dice, pa kada sam četvrto krstio, kaže meni pop, ako Bog da, Ante, bit će i peto, a ja njemu, prid svim narodom, već je na putu. Svi crkli od smija. Svi ti mi koji smo ovde imamo od troje do petero dice. Biće to do zraka, vrag će ga znat.
– Ajmo ljudi za stol, juva se ladi – zove Šići. Iz kotlića se puši prava povrtna juha, a povrće od kuda nego s Biokova.
Ove je godine prvi put u tom biokovskom masivu krumpire i pome posadio Neno Čagalj. Dok su se svuda u Zagvozdu i okolnim mjestima krumpiri već odavno izvadili, ovi na Biokovu tek u cvatnji.
– Neće ih falit – hvali se Neno, koji je odnedavno zajedno sa sinom Josipom počeo s obnovom i svoje stare staje. Poziva nas da povirimo njegove dvore i kako ima dobar pršut, suv ka stina, samo da ponesemo nož za filat ga. Kad tamo ima Neno pršut, ali doslovno od kamena za čije bi rezanje primjereniji bio pikamer.
Važno mjesto u ovoj priči zauzimaju braća Ivan i Ante Djaković. Po brojnom stanju stada jedni su od jačih u tom kraju. Nekoliko krava, teladi i koza velika su obaveza, a i radost, jer posao sa sobom nosi zadovoljstvo. Druženje s ostalim stočarima i duge večeri s društvom u planini ono je što ih ispunja. Stariji brat Ante sa sobom je poveo desetogodišnju kćer Ninu i koju godinu mlađeg Duju, koji kaže kako su mu od svih životinja najdraže krave. Voli ići s tatom čuvat goveda po Biokovu i ničega se ne boji, čak ni Mucićeva Lakija, koji se cilo vrime prdeca zadnjim nogama.
– Prije je na planini obitavalo puno više stoke i pastira. Sa svih strana čula bi se pisma. Kada bi se izvačila drva, znalo bi ovdje na ovoj ledini biti poredano više od trideset magaraca. To je tribalo vidit, slike su to koje vam ostaju usječene duboko u pamćenje – uglas će braća Djaković.
– Oj, ledino, bil se orat dala di je ona nogan upirala – gangon je najavio svoj dolazak Stipe Kristić Šimunjak i sedmogodišnji sin mu Ivan. Prije dvije godine zajedno s Vedranom Mlikotom i Stipom Božićem, u akciji kodnog imena "Vlaji na Himalaji", obiša je taj najveći planinski lanac na svijetu, ali za Biokovo je vezan dušom i srcem.
– I na Himalaji možete vidjete ovakve malene potleušice, samo ne kao kod nas pokrivene pločetinom, nego nekakvim najlonom, ali praksa je ista – tvrdi ovaj biokovski vuk.
Dosta je predikanja – prekida Šići, ajmo istrat koze u pašu, vakat je – tjera svoje stado drugi put u danu Jakov Čagalj i Mirko Kristić. S bočnih strana ovčari Cigo i Gara, a stado predvodi jarac Kikaš.
– Zašto Kikaš? – pitamo našeg domaćina.
– A šta si mislio, da ću mu nadit ime Škiljo. Ipak je on naš Zagvožđanin i nije priličito da jarca počastimo njegovim imenom – dodaje Čagalj.
Život na planini, stručno kazano, transhumanca, nije samo mukotrpan rad, već i odricanje od svih zadanih normi današnjeg društva. Vodu (kišnicu) uzimaju iz bunara koju zajedno dijele s kozama i kravama, a uz pomoć agregata ponekad i zasvijetli u njihovim stajama. Međutim, za mlade Zagvožđane u njihovu vučjem životu, takve norme su potpuna nepoznanica. Od njih su pobjegli, od interneta, loših vijesti i zlih ljudi kročeći hajdučkim oputinama i pradjedovskim stazama i bogazama spužvastog vapnenjaka, koji svaku kap vode usrče u svoju sitastu i vječno žednu utrobu.