Antonia Vugdelija, majka male Ive koja se godinu dana liječila u Zavodu intenzivnog liječenja djece KBC-a Split, poslala nam je dirljivo pismo zahvale liječnicima, medicinskim sestrama i ostalom osoblju koje brine o bolesnoj djeci.
Nažalost, njena djevojčica nije preživjela borbu s teškom bolesti, ali kaže da tek sada shvaća što medicinsko osoblje svakodnevno prolazi i beskrajno im je zahvalna za ljubav, zajedničke suze i svaku ohrabrujuću riječ.
- Kao roditelj djeteta koje se godinu dana intenzivno liječilo u bolnici, nemam riječi kojima bi opisala što osjećam kada pomislim na liječnike, medicinske sestre i osoblje koje brine o bolesnoj djeci.
Jako je teško samo ušetati u sobu Jedinice intenzivnog liječenje djece. Uz to što je vaše dijete teško bolesno i prolazite vlastite borbe, gledate drugu djecu i njihove roditelje, patnje, suze, smrti - napisala je Antonia.
Kaže da bi se često pitala kakvi to ljudi odaberu ovaj posao i kako se mogu naviknuti na takve, svakodnevne boli. No, kroz svoje je iskustvo shvatila da ti ljudi rade toliko dobra da je to nemjerljivo s bilo kojim drugim zvanjem. Shvatila je, kaže, da su najhrabriji!
- U svoj posao ulažete srce i dušu – dajete svaki djelić sebe njegujući i liječeći male pacijente. Čim otvorite srce, naravno, dajete i ljubav toj djeci. Ponekad borbe završavaju sretno. Ponekad date sve od sebe, sve trikove isprobate, sve medicinske mogućnosti iscrpite, a malog pacijenta izgubite. Gledate njihove posljednje udahe i otkucaje srca. Pozivate roditelje i predajete ih roditeljima - nastavila je.
Plaču u hodnicima...
Najviše se Antonia sjeća ljubavi koju osoblje daje djeci i osjećaja da će napraviti sve za njihovu dobrobit. Zna, kaže, da ih to boli i da često zbog toga plaču u stražnjim hodnicima ili u automobilu na putu kući.
- Znam koliko vam je moje dijete „uzimalo“ vremena, koliko vas je dana i noći tjeralo da propustite pauzu, da ostanete duže na smjeni, da niste uspjeli sjesti na poslu, a ipak morate ići doma svojoj obitelji i za njih se pribrati - rekla je i pozvala njihove bližnje i prijatelje da uzmu pet minuta i pošalju im poruku, ponude zagrljaj ili im kažu da su ponosni na njih.
Dok se osoblje brinulo za njenu kćer, Antonia je bila duboko pogođena spoznajom što to znači činiti dobro na ovom svijetu. Shvatila je da ovi ljudi doslovno spašavaju i mijenjaju živote, a istovremeno brinu za roditelje dok boluju i tuguju zbog gubitka djeteta.
- Iako niste mogli spasiti našu kćer – Vi ste ju voljeli i zauvijek promijenili naše živote. Znamo da ćete unatoč svakoj smrti malog bića ostati bez djelića srca i da ćete i dalje uz svu tu bol svoj posao raditi najbolje na svijetu. Zapamtite one koji su uzeli dio vašeg srca kad su otišli. Čuvajte njihovu sliku u srcu. Neka vas oni učine boljima i jačima. Neka oni budu Vaša snaga. Toliko vam se divimo! - zaključila je.
Zahvalila svim liječnicima i medicinskim sestrama koji su liječili i njegovali njenu Ivu, a posebno je istaknula dječjeg kirurga dr. Zenona Pogorelića i djelatnike Jedinice intenzivnog liječenja djece: dr. Tanju Kovačević, dr. Tatjanu Ćatipović-Ardalić, dr. Branku Polić, dr. Joška Markića i, kako kaže, najbolju glavnu sestru na svijetu - Sanju Šolić.