Kako se skrivalo krvnike obitelji Gašparević: inspektor otet i mučen, a aktivist priveden u policijsku postaju i ispitivan o političkoj podobnosti

Imenovanje Siniše Gašparevića za čelnog čovjeka  splitske tvrtke “Parkovi i nasadi”, izazvalo je, osim zanimanja za njegove profesionalne reference, interes i za privatnu sferu njegovog života. Njegovo djetinjstvo obilježio je zločin u kojem su brat i on izgubili oba roditelja.

Osim okrutnog načina na koji su mu smaknuti otac i majka, sigurno je još više boljela činjenica da su se istražni organi nevoljko bavili otkrivanjem počinitelja dvostrukog ubojstvo u Žrnovnici početkom veljače 1992. godine. Anemični pristup odmah nakon egzekucije Vesne i Đorđa Gašparevića, u vrijeme kada su tragovi bili najsvježiji te time mogli i najprije dovesti do počinitelja, rezultirali su time da je zločin do danas neriješen.

Bračni par je usred noći odveden iz obiteljske kuće u kojoj su im spavali dva sina, izrešetani i ostavljeni na obližnjem smetlištu na trstici na strmoj padini. Tijelo Vesne Gašparević bilo je desetak metara niže od tijela supruga joj, a kako je obdukcija pokazala ona nije preminula odmah nakon zadobivanja rana.

Stariji sin Siniša imao je tada 11 godina, a mlađi šest. Unatoč gubitku nepojmljivom za tako mladu dob, Siniša Gašparević je u jednom od razgovora za medije kazao kako je oprostio ubojicama svojih roditelja.

Slika mjesta na kojem su nađena tijela u tiskanom izdanju Slobodne

Arhiva SD

Za razliku od njega policija, državno odvjetništvo te lokalni moćnici, unatoč čestom prozivanju u javnosti, nisu nikada smogli snage da raskinu zavjet šutnje  o okolnostima koje su prethodile i samim događajima te stravične noći. Još poraznije zvuči činjenica da su osobe koje su pokušavale doći do istine doživljavale razne neugodnosti, prijetnje, otmice te uhićenja pod lažnim izgovorima.

I to, ne godinu dvije nakon dvostrukog kukavičkog smaknuća, nego čak 18 godina poslije. Takav tretman naveo je sve osobe iz Žrnovnice, a i šire, koje imaju ikakve spoznaje, da ustraju u šutnji.  Đorđe Gašparević je bio vlasnik trgovačke firme koja je uspješno poslovala, a supruga Vesna je predavala hrvatski i engleski u lokalnoj školi.

Nacionalnost i vjera

Nagađanja o zločinu su išla u dva smjera: da su ubojice mislile kako će naći novac od privatnog posla i da se radilo o zločinu iz mržnje po nacionalnoj osnovi. Oboje su bili Hrvati, ali kako je Vesna Gašparević bila pravoslavne vjeroispovijesti, dugo je bila aktualna pretpostavka kako se mislilo da joj je suprug Srbin, zbog njegovog imena što je u tim ratnim vremenima za neke bio dovoljan razlog za smaknuća cijelih obitelji.

Dvije godine nakon zločina, priča o ratnom zločinu je aktualizirana jer je prijavljena otmica umirovljenog policijskog inspektora koji nije želio odustati od istrage. U lipnju 1994. godine supruga policajca je prijavila kako su joj muža otele nepoznate osobe.

Ilija Gašparević, Đorđev otac, na grobu supružnika

Arhiva SD

Prema prijavi koju je podnijela, uniformirani policajac zaustavio je vozilo umirovljenog inspektora nakon čega su iz obližnjeg grmlja izašla skupina muškaraca u maskirnim uniformama, lica išaranih bojama. Na glavu su mu stavili vreću, vezali mu ruke lisičinama nakon čega su ga zastrašivali i fizički zlostavljali.

Nakon što su ga pustili na slobodu, dan za danom je dobivao telefonske pozive s upozorenjima da ne prijavljuje ništa. S obitelji je otišao u Sloveniju te u Srbiju jer se ovdje nije osjećao sigurnim. Nakon što je državno odvjetništvo ponovno otvorilo slučaj 2005. godine dao je svoj iskaz o tim zbivanjima, ali bez vraćanja u Hrvatsku.

Iako je govorio kako zna tko je ubio obitelj Gašparević, nikada nije službeno iskazao o kome se radi. Drugi “tretman upozorenja” dobio je mladi 22-godišnji aktivist 2010. godine, znači dugo nakon što je rat prošao i oslabio utjecaj lokalnih šerifa iz Žrnovnice kojima je dao moć.

Društveno-političko ispiranje mozga

Student i aktivist je više puta nazvao osobu koja je bila na najvišem položaju u Hrvatskoj vojsci na žrnovačkom području u vrijeme smrti supružnika Gašparević. Zbog sumnji da su zločin počinili pripadnici vojske ili osobe odjevene u njihove uniforme, pitao ga je o okolnostima smaknuća.

Umjesto da se susretne s bivšim vojnim zapovjednikom, aktivist se susreo s policijom koja ga je privela u Drugu policijsku postaju po prijavi zbog uznemiravanja. Nakon podužeg ispitivanja o političkim stavovima, domoljublju i sličnim podobničkim temama, mladića su pustili na slobodu.

Prije toga je odslušao predavanje o ispravnim političkom djelovanju i razmišljanju. Inicijativa  mladih za ljudska prava podnijela je prigovor državnom odvjetništvu zbog tretmana u policiji, ali nije bilo nikakvih konkretnih reakcija. Oba slučaja koja su izašla u javnost donekle objašnjavaju zašto se ubojice Vesne i Đorđa Gašparevića još uvijek uspješno skrivaju.

Svi koji imaju neke spoznaje boje se izaći s njima u javnost da ne dožive slične ili još gore neugodnosti. Zločinci se sami javiti neće jer za to je potrebno da ih izjede osjećaj krivnje.

Možemo li to očekivati od osoba koje iz vatrenog oružja na smetlištu izrešetaju nenaoružanu ženu i muškarca dok im djeca spavaju u kući iz koje su ih odvukli usred noći. Odgovor je više nego jasan.