Divni, golemi, elegantni i raskošni. Svi ti epiteti krase nojeve, a njihovo carstvo nalazi se u Stomorskom gaju i prostire na 8500 kvadrata "Ikos farme", u vlasništvu Ivana Vuletića. Njegova priča počela je 2009. godine, kada je odlučio Šolti ponuditi dosad neviđenu atrakciju svjetskih razmjera.
– Do 2009. držao sam restoran "Gajeta" u Maslinici, a imao sam ga pet godina. Nakon toga započeo sam ovaj projekt u kojem mi pomaže cijela obitelj. Bio sam profesionalni vatrogasac prije rata, u koji sam otišao kao dragovoljac, a iz kojega sam, nažalost, izišao teško ranjen te se stoga više nisam mogao vratiti svom poslu. Tada sam, 2000. godine, odlučio iz Splita s obitelji otići na Šoltu. Kupio sam kuću u Maslinici i preselio se sa ženom i troje djece – započeo je vlasnik farme.
– Pokrenuli smo OPG Vuletić 2010., legalizirali smo objekt, prokrčili šumu i krenuli s radovima. Cijela parcela je u mom vlasništvu. Malo-pomalo došli smo do ovoga što danas imamo i nije nam bilo nimalo lako, no uspjeli smo – kazao nam je Ivan, koji na svom imanju služi teletinu i janjetinu te ribu, kao i jela s roštilja, peke, salate i hladna predjela, a uglavnom mu dolazi ekipa nautičara, kao i svi oni gosti koji su voljeli jesti u njegovoj "Gajeti".
Stolovi i stolice u predjelu farme koji služi za iće i piće napravljeni su od slavonske hrastovine, a može stati 40 ljudi, te je Vuletić imao mnoge upite za smještaj, vjenčanja, krštenja i proslave, no za sada za to nije otvoren, a ako poželite kušati njegove specijalitete, morate unaprijed najaviti svoj dolazak.
Na imanju se ne služi nojetina, no sve što Ivan i supruga spremaju svojim gostima uključuje nojeva jaja. Stavljaju ga doslovno u sve, ali ističu kako se od njega ne može napraviti jedino rožata. Iako je još i boljeg okusa kada se napravi od nojeva jaja, ona ne može lijepo izgledati jer se slastica zbog nedovoljne masnoće u jaju ne može podići u uspravan položaj, a takva se ne možete poslužiti.
– Gosti su oduševljeni jajima jer su mnogo ukusnija od jaja kokoši. Slađa su, a služimo ih za doručak, sa slaninom ili šparogama te rajčicama. Jaja noja su sočnija, ali i zdravija, mogu do 30 dana ostati u hladnjaku, no nakon što se otvore moraju se pojesti u roku pet dana jer će se inače pokvariti.
Jedno jaje je obrok za petero-šestero ljudi. Od njih radim omlete, kajganu, služim ih s kapulom i šunkom, a treba mi sat vremena ako ga želim skuhati utvrdo – objasnio je Ivan, dodavši kako je specijalitet njegove supruge šoltanski makarun od nojeva jaja, koji gosti posebno vole, a nude im i domaću tjesteninu od nojeva jaja.
Ne služe ih samo za jelo, nego od ljuski rade i suvenire pa nakon što ispušu jaje, prodaju ih i turistima i vrtićima po cijeni od 100 kuna, a ako želite na farmi kupiti samo jaje, njegova cijena iznosi 150 kuna.
– No, ovo ljeto dogodilo se ono što nijedno ranije nije. Zbog nesnosnih vrućina nojice nisu mjesec i pol dana izlegle nijedno jaje – kazao je.
Vuletići ne služe nojetinu jer se ne isplati. Trebali bi imati klaonicu za životinje, a to je komplicirano, stoga nojevi služe samo kao atrakcija za posjetitelje. Farma ima tri ženke noja – Crnu, Tenu i Justu (koja je to ime dobila jer ima kriva usta) i mužjaka Matu. Tena i Mata došli su na farmu zajedno, i to iz Slavonije.
Jedu sve vrste žitarica i travu koju im Ivan ubere.
– Sjeckam im na rezance, a sva hrana koju dobiju ekološki je uzgojena. Na mjesec, samo hrana za njih košta me 600 do 700 kuna, a dnevno dobiju samo jedan obrok koji onda jedu kroz cijeli dan, a od tekućine piju samo vodu – pojasnio je, rekavši kako su vremenski uvjeti na Šolti savršeni za nojeve, što se vidi i u kvaliteti njihovih jaja. Imaju po 200 kilograma, a mogu dosegnuti do tri metra visine.
– Zanimljivost o nojevima je da uvijek u želucu imaju 1,5 kilograma kamena, koji im je potreban za želučanu sluznicu, a unose ga skupa s travom koju jedu. Obrazovao sam se o njima pomoću filmova i knjiga, ali i kroz osobno iskustvo jer ih tako najbolje upoznajem – naglasio je.
– Slavonci Tena i Mata imaju sedam godina, a druge ženke imaju 15 te mogu doživjeti čak 80 godina. Ženke se vole pomaziti, dok mužjak baš i ne. Pomalo je agresivan jer je prema svojim curama zaštitnički raspoložen. Također, oni su jako emotivne životinje pa ako im se ne uzvrati ljubav, doslovno mogu uginuti od tuge. Nojevi postaju spolno zreli s četiri godine, a takvi ostaju do kraja života. Od proljeća do jeseni svakih nekoliko dana nesu jaja – istaknuo je vlasnik, čiji je plan uskoro na farmu dovesti i magarce, jelene, fazane, svinje i zečeve, a njegovi nojevi sada se nalaze na površini od 800 kvadrata.
Osim nojeva i dviju kokoši, na imanju za sada ima i dvije himalajske mini koze, Romea i Juliju.
– Nabavio sam ih u Petrinji, ali kao psići su mi jer uvijek idu sa mnom u šetnju i sve me slušaju. Prate me kad po imanju obavljam poslove i pasu travu za mnom, a kada kažem da ne diraju masline, sve me razumiju i jako se vole maziti, divne su i obožavaju stari kruh – kazao je Vuletić.
– Našli smo se u tome, ali težak je bio prelazak iz Splita jer sam ja gradsko dijete pa mi je bilo stresno. Iznenadila sam pozitivno samu sebe i nimalo ne žalim što smo se preselili. Kada supruga nema, sin preuzme brigu o nojevima jer se bojim ući i dati im hranu.
Mužjak zna biti agresivan pa me strah da mi što ne napravi. Ali, zato me raduje sve oko kuće i biljaka pa sam uvijek u poslu oko maslina, ali i gostiju. Ovo je predivno iskustvo i ne bih ga mijenjala ni za što, a uskoro bismo se željeli i preseliti na imanje – zaključila je Ivanova supruga Željka.
