Kada su ribari prije nekoliko godina, zbog sve oskudnijeg ribljeg fonda u Jadranu, počeli spremati svoje mreže u baje jer je između ostalog umjetan uzgoj riba i školjkaša iz tanjura renomiranih restorana potisnuo prave morske delicije, na svoje su došli lovci. Na prvu bi se reklo da između jednih i drugih osim rekracijskog i sportskog užitka, nema ama baš nikakve poveznice, u Siveriću tvrde suprotno.
Tamo se ne bacaju mreže u plavetnilo Jadrana, već na zelenilo Petrovog polja.
- Upravo tako. Negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća tada prvi u Jugoslaviji počeli smo sa izlovom divljih zečeva ribljim mrežama - sjeća se Ivan Škorić, predsjednik LD Jarebica iz Siverića dana kada su u samo jednom danu, umjesto komarči, tuna i zubataca, u ribarske mreže znali uloviti na stotine zečeva.
- Način lova je vrlo jednostavan. Rješenjem Ministarstva poljoprivrede i uz pristanak uprave Dalmacijevina, svake godine nakon obilaska lovnog terena i uočavanjem znatnijeg broja zečje populacije u donjem dijelu lovišta, krećemo sa pripremama za njegov lov i preseljenje u brdske ovom divljači slabije naseljene terene. Te pripreme podrazumjevaju mobilizaciju ljudstva bez kojeg nema ni uspješnog izlova, jer način na koji to radimo zahtjeva timski rad. Vinogorje na površini od 250 hektara, podijelili smo na takozvane table, pa mreže prema potrebi pomičemo sa jedne na drugu. Ovisno u količini mreže i brojnom stanju ljudstva.
Najprije krećemo za postavljanjem metalnih stupića na koje kačimo mrežu i tako preko petstotinjak metara ribarske mreže razvučemo uzduž vinograda Dalmacijevina u Petrovu polju. Svako desetak metara ispred mreža postavljeni su hvatači sa sanducima koji iz mreža vade tek uhvaćene dugouhane i pospremaju lovinu u sanduke - priča nam Ivan Škorić.
Za efikasan lov potrebno je minimalno dvjestotinjak ljudi ili kako ih lovačkim žargonom nazivaju, pogoniča. A oni dolaze sa svih strana iz Splita, Šibenika, Lozovca, Bilica plus kolege iz Ružića, Unešića i Drniša; cijela vojska lovaca i ljubitelja lova tih dana slijeva se prema Petrovu polju kako bi bili sudionici na ovim prostorima jedinstvenog načina lova na zečeve.
Već u rano jutro vika, dernjava, klapanje lonaca i zvuk petardi odzvanja Petrovim poljem ne bi li istjerati zečeve iz svojih loga u bijeg .
- Počinje nevjerojatna trka - dodaje Milenko Mrđen, iskusni siverićki lovac. Zečevi skaču na sve strane. Nikada ne znaš kuda će krenuti. Zato je potrebno imati pogoniče i sa bočnih strane jer bi zec umjesto u mrežu moga skrenuti sa željenog pravca. Bude i toga, ali u svakom slučaju prije ili poslije uleti u mrežu. Ništa tog planiranog dana ne može vas spriječiti da krenete u pogon. Ni kiša, blato ni studen ne može odgoditi prvi pogon.
Svaki lovac je krenuo u svoj red loza i vikom ispred sebe tjera zečeve. U svoj toj graji i klapačini možete čuti "eno jednog tamo, eno jednog onamo“ Naravno nije moguće da svaki zec koji se podigne krene prema mrežama, a isto tako i ne uhvati se svaki koji dođe u mrežu ako spretni lovaci koji dežuraju pored mreža ne priđe i uhvate ga. Zna se deseiti da zec prođe ispod mreže, a bude i toga ako na vrijeme primijeti zamku, da je preskoči.
To je jedan neopisiv događaj. Teško je to u par redaka opisati. Već pola stoljeća lov sa puškama zabranjen je u ovom dijelu, pa na ovaj način nadomjestimo brojno stanje u područjima gdje nemamo toliko značajniju zečju populaciju. Tako je bilo prije dok sam ja bio u upravi društva, a tako se i nastavilo - zadovoljan je Mrđen.
Imali su, kažu, ponuda od društava koji žele našeg zeca. Međutim, zakon ipak predviđa nešto drugo. Bilo je i prijedloga za kompezaciju. Siverićani njima zečeva, a oni njima fazane. U svakom slučaju, kvaliteta petropoljskog zeca nije upitna.
Društvo koje promiče prvenstveno uzgoj i zaštitu divljači osnovano je 1952 godine . Osamdesetih godina brojilo je tristotinjak članova, a usljed ratnih zbivanja i novim ustrjem lovišta lovačko društvo Jarebica danas broji njih pedesetak čijom zaslugom uživaju u plodovima svoga rada. Ipak sve nije bajno.
- Ima svašta. Puno je toga nestalo u ratnom vihoru, kasnije u krivolovu, a došlo je to toga da nam kradu i mlade zečiće i nude za prodaju. Svašta smo se nagledali. Međutim, zec iz „domaćeg“ uzgoja nije ni do uha našim „repićima“ . Tako ti je i s ribom. Ona iz marikulture potisnula je onu iz mora, pa je ribara sve manje, a lovaca sve više - zaključio je Ivan Škorić ovu ribarsko- lovačku priču sa obronaka Promine.
