Ima jedan otočić pored otoka Kaprija u šibenskom arhipelagu, zove se Baljenac. Površine je 140.265 metara 'kvadratnih' i na njemu su ruke kaprijskih težaka podigle 23 kilometra i 375 metara suhozida (!)... da bi ispod i između kamenja iščeprkali šaku zemlje, a onda s iskrčenim ogradili ta svoja poljca od „kvadrata“, ili dva, za lozu ili dvije, donosi Sibenski.hr.
Možda je to najmanji iskrčeni otočić na našoj obali Jadrana, izgleda neodoljivo impresivno i nikakvo čudo što se njegova fotografija našla u portofoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCO-u što su ga svojevremno odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, prisnažujući sa svoje strane da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine.
Ivo Pervan je fotograf kojega ne treba predstavljati: on već desetljećima, bez radnog vremena i meteoroloških i kalendarskih ograničenja, gleda i snima i slaže prevrijednu baštinsku građu koja već sada nema cijene. Vlastitom je inicijativom poslikao i valjda sve velike i male krčevine i sakupio veliku i lijepu zbirku fotografija dužobalnih, kraških vinograda i polja, vrtača i suhozida.
Godinama, od prigode do prigode, kad snimam iz zraka, kompletiram 'kolekciju' tih vinograda i polja u krčevinama, u suhozidu. Puno sam toga u ovom poslu vidio, i kod nas i u svijetu, ali sam i dalje nevjerojatno impresioniran upravo tim krajolicima i uvijek mislim da bi se s njima moglo itekako puno napraviti u promidžbi naše zemlje. Pa, te krčevine i ti suhozidi, to je rezultat rada ljudskih ruku i to je nešto što apsolutno ima mjesta u svakom predstavljanju Hrvatske.
Ma, da vam ne govorim koliko sam vrata obio nudeći i nukajući da se od tih slika napravi nešto, recimo izložba velikih formata i pokaže svijetu, na tragu one čuvene crno-bijele fotografije koja je 'visila' na zidu zgrade Ujednjenih naroda kao 'pohvala ljudskoj ruci'... Nažalost, nikoga za tim nije briga. Jedini čovjek koji je ovoj ideji dao ruku je naš vinar Andro Tomić koji je financirao let avionom radi snimanja...
Eto! Ne bi se moglo reći da nikoga nije briga jer more je onih koji razumiju jezik Pervanova rada, samo što oni dolaze iz nekog drugog (hrvatskog) mentalnog sklopa...
Evo što o tome piše Joško Belamarić:
"Tisuće fotografija koje je tijekom godina i godina hodanja, krstarenja i letenja uzduž i poprijeko hrvatske obale načinio Ivo Pervan, ostavljaju bez daha i u čudu svakoga tko ih gleda ne samo kao pojedinačne umjetničke slike nego kao nevjerojatan likovni serijal koji nas istodobno estetski uzbuđuje koliko i podučava. Naše je društvo i danas gotovo ravnodušno pred tim najvrjednijim dijelovima hrvatskog kulturno-povijesnog krajobraza, cijelog obilježenog kamenom, pred kojim bismo trebali stajati zadivljeni ne samo zbog apstraktne ljepote gromača i gomila, nego - spomenimo samo jedan aspekt u mogućem čitanju - radi uvjerljivih otisaka povijesnih imovinsko-pravnih podjela koje su tisuće kilometara kamenih međa očuvale možda bolje od arhivskih pergamena... Postoji niz načina da se ta golema fotografska građa tematski sistematizira - izložbama, knjigama, oblikovanjem internetskog portala...".
I još kaže Belamarić:
"Na kamenu se nekoć ljubilo i jelo, rađalo i umiralo, kamen je bio i alat i oružje i nakit. I uopće ne zvuči čudno da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen 'bere'...".
Pervanove slike ovoga (ili bilo kojega) dijela hrvatske baštine ako i nisu na srcu onih u čijim je rukama alat za njenu afirmaciju i zavičajnu i domovinsku promidžbu, jesu na srcu ljudi, intelektualaca, koji, jednostavno, razumiju o čemu se tu radi...
Pa Joško Božanić, na svoj način neizmjerno zaslužan za afirmaciju i obnovu jedne druge, maritimne, baštine, a otvoren i za druge izvanserijske vrednote, pripominje i ovo:
Postoji u svijetu zid mnogo dulji od onoga što se smatra najduljim u svijetu - zid višestruko dulji od Kineskog zida. Taj zid nalazi se u Hrvatskoj, u pokrajini Dalmaciji. Ali taj zid, premda se u prostoru proteže na barem šezdeset tisuća kilometara - što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora - mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada. To je suhozid dalmatinskih vinograda... spomenik koji unatoč monumentalnosti nije vidljiv poput masivnih bedema i sjajnih palača drevnih dalmatinskih gradova, ali je u njemu jednako impresivno utisnuta graditeljska ljepota i sklad kao i sudbinski smisao čovjekova opstanka na tom kamenitom tlu."
Ali, evo, nedavno se 'bar' na domaćoj sceni isplatio trud hrvatskih intelektualaca, stručnjaka i zanesenjaka ovim dijelom baštine: umijeće suhozidne gradnje napokon je registrirano kao nematerijalno kulturno dobro.
Jedan od zaslužnih zbog svoga dugogodišnjeg, upornog rada na afirmaciji suhozidne građe, svakako je šibenski etnolog dr. Jadran Kale. Odaje veliko priznanje Pervanovu radu ali 'usput' zagovara i razmišlja o onim mogućnostima koje će u stvarnom i svakodnevnom životu, pored divnih Pervanovih slika koje rađaju pravi mit o suhozidnoj baštini, potaknuti stvarno i realno očuvanje suhozidne prakse, kod današnjeg težaka - ili jednostavno hobista s komadom zemlje u posjedu.
- Hrvatski su suhozidi zapravo europski suhozidi sagrađeni hrvatskim rukama, jer su rijetki oni koji nisu nastali u desetljećima vinarske konjunkture u devetnaestom stoljeću i blisko potom, a tu je tržišnu priliku obrađivačima pružilo europsko tržište. Tako bi se i danas agrookolišnim poticajima po direktivi EU-a moglo ići u susret tim malim, mravljim stvarateljima krajobraznih ljepota, a ne najkrupnijim igračima.
Međutim, po inerciji 'pretvorbe i privatizacije' kod nas su ti poticaji pupčanom vrpcom vezani za najkrupnije korisnike, pa se agrookolišni poticaj za popravak i gradnju suhozida od kojih koristi ne bi imale velike tvrtke nego mali 'opegeaši', za održavanje i gradnju svojih suhozidova, bunja i sl., rađa i porađa već godinama, i nikako da se porodi'.
A u tim bi poticajima (za koje se država uporno ne opredjeljuje) bio ključ obnove i života upravo malih korisnika - ujedno i krajolika na kojima se nalaze njihovi pojedinačno srazmjerno mali, ali nanizani posjedi.
No to samo zaokružuje smisao ove lijepo ilustrirane priče: slike su nevjerojatne, a stvarnost je surova i ne mari niti za slike, niti za blago koje za sada ostaje u Pervanovim arhivima. I očima, piše Sibenski.hr.