Franjevački institut za kulturu mira, s fra Božom Vuletom na čelu, osnivač je Hrvatskog saveza za nedjelju, mreže ustanova koja okuplja sindikate, građanske organizacije, vjerske zajednice, kulturne i akademske institucije čiji je cilj podizanje razine svijesti o jedinstvenoj vrijednosti usklađenoga radnoga vremena, te smatraju kako je prijeko potrebno osigurati jedan neradni dan za maksimalnu većinu građana – u našem civilizacijskom krugu riječ je o nedjelji.
Dok traje još jedna od rasprava u hrvatskom društvu o neradnoj nedjelji, fra Bože se nije oglašavao, premda se ustrajno za ovaj cilj zalažu gotovo dvadeset godina.
– Pričekali smo da se svi ispucaju, da vidimo što imaju reći – smije se fra Bože, ističući kako je Savez krajem 2019. godine producirao dokumentarni film "Sedmi dan" redatelja Borisa Orešića, koji se bavi lošim iskustvima trgovačkih radnika prisiljenih raditi nedjeljom.
– Naš dokumentarni film uspoređuje praksu rada trgovina u Austriji s našom u Hrvatskoj. U Austriji je zakonom zajamčena 100-postotna povišica za rad nedjeljom i blagdanima, a unatoč tome trgovine ne rade ni nedjeljom ni blagdanima. Čak 95 posto Austrijanaca nije spremno raditi nedjeljom usprkos ponuđenoj dvostrukoj satnici.
U Hrvatskoj je prema našim istraživanjima iz 2017. takvih 61 posto. Zagovornici rada trgovina nedjeljom tu praksu argumentiraju, između ostaloga, pozivanjem na to da je Hrvatska turistička zemlja. Austrija je također turistička zemlja, sam Beč ima veći broj turista i veće prihode od turizma od čitave Hrvatske, ali ni u Beču ni u ostatku Austrije trgovine ne rade nedjeljom.
'Sluge pokorni'
Kako komentirate Vladin prijedlog o 12 do 16 radnih nedjelja godišnje?
– Taj prijedlog čini mi se rezultatom bučne, ali slijepe "mantre" da trgovine moramo imati nedjeljom otvorene zbog turista. Turisti znaju da postoje zemlje u EU-u i u svijetu u kojima se nedjeljom ne radi ili sami dolaze iz takvih zemalja, pa ih ne bi iznenadilo niti da je to slučaj u Hrvatskoj.
Osim toga, pred zatvorenim dućanima nedjeljom (uglavnom sa stranom robom) brojni bi naši proizvodi i usluge dobili dodanu vrijednost, a najveću "dodanu" vrijednost dobilo bi naše dostojanstvo. Sluganski stav pred turistima nije profitabilan. Ako to ne shvatimo, turističku sezonu uskoro ćemo protegnuti na cijelu godinu, pa u svako doba dana i noći, u svim djelatnostima, turistima biti sluge pokorni. A ako od nas netko crkne, da se cinično izrazim, to nije važno!
Što, dakle, mislite o 100-postotnim višim satnicama za rad nedjeljom?
– Tu zapravo treba razotkriti vrijednosno pitanje: kapital ili čovjek; živjeti da radiš ili raditi da živiš; biti ili imati; biti ili izgledati kao. Divlji kapital je domišljat. Za rad nedjeljom može ponuditi i 200 posto više, ali će 300 posto namiriti na drugi način: najminimalnijom od minimalnih plaća, neplaćenim prekovremenim satima, neljudskom personalnom potkapacitiranošću, uprezanjem radnika u kojekakve poslove i slično.
Je li istina da bi većina trgovaca propala kad se ne bi radilo nedjeljom?
– Nitko nije valjano pokazao da je netko dodatno zaposlen zbog rada nedjeljom, a neki su već ne znam kakvim metodama izračunali broj onih koji bi morali biti otpušteni, za naše prilike to su apokaliptički velike brojke. Na tom tragu možemo reći da ne samo da bi propao velik broj trgovina, propale bi sve, propalo bi cjelokupno gospodarstvo, ako se prije toga ne bi urušio čitav svijet.
Cinizam nastranu: takve su izjave u službi zastrašivanja ionako ustrašenih radnika, izluđivanja svim i svačim izluđivane javnosti, ucjenjivanje zakonodavca kojem je najvažniji "glas" naroda i njegova "dobrobit", redovito reducirana na "pun džep" – samo je pitanje čiji!
Paradoksi ljevice
A prava je istina da je rad trgovina nedjeljom zapravo podli način velikih trgovaca (a veliki su uglavnom strani!) da do kraja unište konkurenciju, i onu najmanju, onu "slatku" iz naših kvartova.
Kako komentirate činjenicu da većina onih koji se zalažu za rad nedjeljom – ne radi nedjeljom? Ne rade ni državne, županijske, općinske službe, a oni koji rade nedjeljom imaju nekoliko slobodnih vikenda nakon toga ili neradni dan u tjednu...
– To je samo jedna u nizu brojnih paradoksalnosti u ovom kontekstu. Uzevši u obzir da smo mi ljudi po svojoj naravi sebični, onda to čak možemo proglasiti logičnim. Uglavnom smo slijepi ili se brzo dademo zaslijepiti tako da ne vidimo potrebe drugoga. Da bi se željelo, htjelo i raditi za dobro drugoga, a pogotovo da dobro drugoga stavimo za svoj primarni cilj, potrebno je ulagati silni napor, a tome se naša narav opire.
Zar nije paradoksalno da se politička ljevica, koja se redovito poistovjećuje s osjetljivošću za radnička prava i takvom se deklarira, u ovom slučaju ponaša kao da radnici u trgovinama nisu radnici. Ne samo da nisu dovoljno glasni, nego se neki gorljivo bore za pravo, čak obvezu rada nedjeljom i blagdanima. Zar nije paradoksalno da one stranke koje se deklariraju konzervativnima tako postidno i plaho govore, ako uopće govore, o slobodnoj nedjelji kao jednoj od temeljnih tradicionalnih vrijednosti koja u sebe kondenzira brojne druge tradicionalne vrijednosti?!