Deset godina od ulaska u EU, Hrvatska se jako socijalno raslojila: tamo gdje je turizam živ, pa ekonomija ljeti vrije, metar četvorni stana prodaje se i za deset tisuća eura! Hrvatski skorojevići sve više kupuju skupocjene rolexe i jahte, nabrijane sportske jurilice. Tako je, dakle, na Jadranu te u i oko glavnoga grada Zagreba.
No tamo gdje turističkog priljeva nema - caruje opće siromaštvo. Ljudi jedva da za "pod zub" imaju. Da; postali smo zemlja apsurda. Jednakost, kakvu smo iskusili u socijalizmu, gdje smo svi živjeli manje-više slično, ovdje više ne stanuje.
Životni standard prosječnog građanina Rovinja, Opatije i Dubrovnika svjetlosnim je godinama daleko od onoga u svim zlima pogođenim: Pakracu, Glini ili Donjem Lapcu. Tamo se kuće i imanja ne mogu ni prodati ni darovati.
Zaglavili u devedesetima
Hrvatska danas, nažalost, vozi u dvije brzine. To je i dojam gostiju koji nas posjećuju. Ne mogu se načuditi sjaju koji vide na ulicama jednog ljeti napučenog Splita ili Makarske, no kad se odvezu samo četrdesetak kilometara dalje pustom Kaštelanskom zagorom do Drniša, i dalje do Knina i Gračaca, učini im se da je život tamo zaglavio u devedesetima. Živi se na socijali...
Istina, vesele se dragim ljudima, odličnim domaćinima, raduje ih kad probaju svježu domaću hranu na kakvom OPG-u i uživaju u netaknutoj prirodi, ljepotama izvora Cetine ili vodopada Krčić, no svjesni su činjenice da su razlike između kupovne moći stanovnika u unutrašnjosti i obali i otocima - ogromne. Uostalom, to je jasno već iz cijena ugostiteljskih i inih usluga koje su u tim krajevima i po 30 posto niže.
Istočna Slavonija, Kordun i Banija, Lika i Gorski kotar, Dalmatinska zagora, doživjeli su demografski slom: stanovništvo se odselilo trbuhom za kruhom u Irsku ili Njemačku (Slavonija) ili prema velikim gradovima na obali (Lika i Gorski kotar, Zagora).
Na tim se područjima tavori od bijednih plaća i mirovina, socijale i skromnih prihoda od poljoprivrede na rasitnjenim gospodarstvima. Jedino tamo gdje se osjećaju efekti turističke sezone, kao što je, primjerice, u zaleđu Skradina ili Zagvozdu, gdje je puno vila za odmor, životni standard raste. Budi se nada u bolje sutra. I zaista, svakom novom sezonom, svakim novim sadržajem na tom području, investicijom, situacija je sve bolja.
Recimo, ratom i potresima porušena Petrinja raselila se prema Zagrebu, gdje se zbog sve sile državnih institucija i stranih kompanija, koje tu imaju svoje podružnice, danas bez problema može doći do posla i manje-više pristojne plaće. Nije loše ni u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje se zbog ulaska u Schengen probudio izvoz, a i stranih je investicija u poslovnim zonama oko Varaždina i Čakovca sve više.
I dok na ratom poharanim i potresom uništenim krajevima Hrvatske ima na desetke tisuća onih koji žive u rasklimanim potleušicama od kojih su neke još na zemljanim podovima, na obali i škojima, Hvaru, Braču, Lošinju..., niču vile vrijedne milijune eura koje ne grade samo stranci, već i naši. Uostalom, to i statistika potvrđuje. Po ovako astronomskim cijenama stanova i kuća, lani je, od ukupnog broja prodanih nekretnina, šezdeset i sedam posto hrvatskih građana riješilo svoje stambeno pitanje ili jednostavno kupilo novi apartman, stan, kuću...
Ima se, može se
S automobilima je ista stvar: u Hrvatskoj je u prvoj polovici ove godine prodano 33.799 novih putničkih vozila. To je 43,6 posto (!) više nego od siječnja do kraja lipnja 2022. Ne sumnjamo da će se do konca godine, zbog berićetne turističke sezone, ova brojka i uvećati. Lani je prodano sedam luksuznih Bentleya, čija se cijena u prosjeku kreće oko 300 tisuća eura. I to nešto govori.
Istra, što se standarda tiče, ni po čemu ne zaostaje za najbogatijim europskim regijama. Dapače, omjer uloženog i dobivenog daje joj prednost i pred kudikamo bogatijim područjima u razvijenijim članicama EU-a. Tamo je, što se faktora sreće tiče, život najbolji: na korak su od najbogatijih zemalja Europe, pametnom politikom vratili su i vraćaju život u srce poluotoka i upravljaju turizmom na obali tako dobro da ih nitko ne može preskočiti ni ove sezone.
Hrvatska se, dakle, podijelila na perspektivna i pasivna područja. Istinabog, bilo je tako i u Jugoslaviji, ali razlike nisu bile drastične. Danas nekoć bogata Slavonija i Baranja muku muče ne bi li uz pomoć sredstava iz EU fondova vratile staru slavu. A to ne ide tek tako.
Za Kordun i Baniju gdje se srpsko stanovništvo, izbjeglo nakon "Oluje", nije vratilo u većem broju, i u tom je smislu kasno. Bojim se da je unatoč obnovi u potresu porušenih kuća, bitka za spas tog prostora od potpune depopulizacije - izgubljena.
Na samo pedeset kilometara od Zagreba, glavnoga grada koji ni po čemu ne zaostaje za metropolama tranzicijske Europe, imat ćemo, nažalost, prazan prostor. I to je naša stvarnost: sjaj dubrovačkih vila i čemer napuštenih kućeraka na Žumberku i Kordunu.
Je li Hrvatska jaka koliko su bogati njezina metropola, obalni gradovi i razvijeni otoci, ili slaba koliko je siva i otužna provincija? Odgovor na to pitanje prepuštam svakome od vas.