Što vam treba za dobru priču? Recept je jednostavan.
Uzmite jedrilicu i okrenite je prema Pomeni na Mljetu. Na brod ukrcajte nekolicinu entuzijasta i ovisnika o adrenalinu, piše Jutarnji.hr.
Dovezite brod do Odisejeve špilje, što je jedna veća žlica povijesti, mitova i legendi. Natjerajte entuzijasta da se baci s njenog vrha u beskrajno plavetnilo pa ga gledajte kako se, pucajući od ponosa, vere nazad prema njenom vrhu. Pritom ćaskajte s turistima, ali nikako, ako ste paničar i imate akrofobiju, poput potpisnika ovih redaka, ne gledajte prema dolje.
Odisejeva je špilja uistinu jedna od najzanimljivijih, a ujedno i najskrovitijih destinacija na Mljetu, ako ne i na Jadranu.
Preplovili smo čitav Jadran, ali Odisejevoj špilji uvijek se rado vraćamo jer ima nešto čarobno, gotovo mistično. Stoga, za početak, par riječi o legendi koja prati ovo mjesto koje neki nazivaju "najneobičnijom lukom na Jadranu". Luka svakako nije, nije ni privezište, ali nautičari jedrilicama i motornjacima redovito zalaze u ovu skrivenu oazu na južnoj obali otoka, nedaleko od Babinog Polja.
Na otoku nimfe Kalipso
Ispred špilje se nalazi hrid Ogiran. Za visoke plime ili za jakog južnog vjetra hrid je potpuno prekrivena morem i predstavlja opasnost za moreplovce. Prema legendi, upravo iz tog razloga Odisej je doživio brodolom te je doplivao do špilje, gdje se sklonio. Otokom je vladala nimfa Kalipso te je Odisej podlegao njenim čarima, kao i ljepotama otoka, ostavši "zarobljen" na njemu sedam godina, nakon čega je po nalogu bogova bio pušten. Mjesno stanovništvo vjeruje da je upravo Mljet drevna Ogigija.
Neki ovu špilju zovu i Jama jer je jajolikog oblika s nekoliko desetaka metara u promjeru, a to ime dobila je po urušenom svodu zbog čega, gledajući s kopnene strane, izgleda kao otvorena rupa u zemlji. U samu špilju nije lako ući, dno je ispunjeno morem pa je potrebno zaroniti kako bi se ušlo i istražilo ovaj jedinstveni prirodni fenomen.
Nekoliko zanimljivih podataka: ulazak s morske strane je širok 4-5 metara, a iznad razine mora samo 1-1,5 metar. Dubina mora u tunelu špilje je 8-10 metara, a sam tunel dugačak je oko 20 metara. Nekada je ovdje obitavala i sredozemna medvjedica, ugrožena jadranska vrsta. Neodgovorni turisti nerijetko uznemiravaju medvjedicu, pokušavaju se slikati s njom, pomaziti je i slično, a ona je vrlo osjetljiva pa svakako preporučujemo da to ne činite.
Prošle godine tamo smo ronili, a ove - skakali. Jer, Odisejeva špilja velik je "zalogaj" i ogroman mamac za zaljubljenike u more i, kako rekosmo, ovisnike o adrenalinu.
Naš skiper Robert Zefić, student 2. godine kineziologije, baš je takav. Nije ga trebalo dugo nagovarati da skoči sa 16 metara visoke stijene iznad špilje, do koje se dolazi strmim, improviziranim "stepenicama".
- Išao sam procijeniti visinu, vidjeti kako će mi tijelo reagirati, kakvo je more... To je osnova pravilnog skoka. Skakao sam na ‘iglu‘, ruke moraju biti u savršenom položaju uz noge kako bi otpor bio manji - kaže naš Robi, koji je pravi mladi morski vuk. U moru je od treće godine, pliva od svoje pete, a na jedrilicama je oplovio brojna svjetska mora. Pitamo ga kakav je osjećaj, što mu prolazi glavom tih nekoliko trenutaka kada se odrazi s uzavrele stijene i tijelo mu krene slobodno padati.
Put kroz vinograde
- Ništa, samo adrenalin - smije se Robi. Kaže da u tom trenutku jedino razmišlja o tome kako idealno postaviti tijelo jer skok s te visine, uz samo jedan krivi pokret, može izazvati ozljede.
Put do špilje vodi kroz vinograde i maslinike, a s ceste treba barem pola sata hoda. Poželjno u tenisicama ili planinarskim cipelama, a nipošto u japankama i bez vode, kako turisti uglavnom dođu.
Ovo mjesto nije tipična "plažarska" lokacija, već je namijenjena onima koji svoj odmor vole provesti aktivnije i ekstremnije. Pa svi koji se upute k Odiseju da bi se izležavali i čitali knjigu, na krivoj su lokaciji. Visoke i gole stijene ne nude nijedan jedini koristan grmić koji bi pružio hlad pa je jedini spas od podnevnih vrućina, kad većina turista pristigne na ovu lokaciju, skok u more.
Za sve one koji nisu potpuno zaluđeni ekstremnim sportskim aktivnostima, adrenalin i uzbuđenje pred skok nestanu čim se približe rubu stijene.
- Trebalo mi je određeno vrijeme da skupim hrabrost samo da bih se približila rubu skakaonice visoke 10-ak metara, a vrtoglavica prilikom pogleda dolje je zagarantirana. Do najviše se točke nisam popela, a nije niti itko drugi od svih prisutnih domaćih i stranih gostiju. Zato se moj posjet Odisejevoj špilji naposljetku sveo isključivo na promatranje tuđih skokova i ježenje od straha nad njihovim životima - kroz smijeh govori suautorica ovog teksta Petra.
Samozatajna udruga
Dok naš Robi neumorno skakuće po stijenama te se opet baca u more, primjećujemo jedan od najneobičnijih ugostiteljskih objekata na Jadranu. Bezimeni kafić, koji to zapravo i nije, hibrid je između planinarskog doma, beach bara i okupljališta zaljubljenika u špilju.
Čovjek koji ga je pokrenuo, Krešo Lendić, nije od medija. Ne treba mu, kaže, promocija, voli da se ljudi ovdje dođu odmoriti, skakati u more, zabaviti se i opustiti u nestvarnom prirodnom raju. Njegova 24-godišnja kći Anamarija ipak nam ponešto otkriva.
- Samo su dvije žene, koliko ja znam, skočile s najviše točke, s dvadeset metara. Jedna je Janica Kostelić, a druga sam ja - ponosno nam govori Anamarija. Ističe kako je najvažnije savladati strah.
- Skočila sam prije dvije godine. Za to treba biti malo lud, ali je osjećaj fantastičan. Ako se nećkaš, nećeš uspjeti. Prvi dan nisam uspjela. Gledala sam u te stijene i odustala. Drugi dan sam si rekla da to moram učiniti i uspjela sam - govori Anamarija.
Otkriva nam kako se baš na ovoj lokaciji, usred netaknute prirode, skrasila udruga koju, između ostalih, vodi i njen otac, a zove se MARS, odnosno Mljetsko avanturističko robinzonsko društvo. Tijekom godine odvijaju se brojne aktivnosti, od radionica za djecu do filmskih i kazališnih projekcija, a budući da je sam teren poprilično nepristupačan (čitaj, nema vozila ni zagađenja), dolaze samo istinski zaljubljenici u Mljet, prirodu i Jadran.
Samozatajni su, ne reklamiraju se i ne vole previše u medije. Razlog je jednostavan, ovdje nitko ne želi masovni turizam.
Ova skrivena uvala, iako se o njoj sve više piše, i dalje je sačuvala svoj šarm baš zbog toga što je ne posjećuju horde znatiželjnika, već samo oni koji usmenom predajom ili na neki drugi način doznaju kakvo je ovo mjesto. Nekoliko sati iznad špilje prebrzo prođe. Prava je meditacija gledati u morsko prostranstvo zavaljen u hladu uz čašu vina ili hladne vode.
Adrenalin, uzbuđenje, prirodne ljepote te aktivnosti koje organiziraju zaljubljenici i entuzijasti... Vjerujemo da svatko s ovog mjesta odlazi imajući u glavi istu misao:
- Da mi je barem, kao Odiseju, ostati ovdje sedam godina.
