Ljuta sam jer mi uvijek reagiramo tek kada se zlo dogodi. Godinama sam upozoravala, prijavljivala raznim inspekcijama, osobno zvala inspektore, javno obznanjivala kako se loše, nehumano brigamo o tim jadnim starcima, no očito će se nešto napravit tek sada kada imamo dvoje mrtvih! Užas jedan, sram nas sve bilo kakvu smo državu dopustili da imamo - u jednom dahu, očajna, ljuta, zbog smrti dvoje korisnika staračkog doma u Dugom Ratu, govori nam Marijana Tomaš, medicinska djelatnica koja je trenutno zaposlena u državnoj ustanovi, no tri i pol godine je radila upravo u ovom domu gdje se tragedija dogodila u nedjelju navečer kada je u požaru dvoje štićenika izgubilo život, piše Slobodna Dalmacija.
Pa nam priča kojim je sve nepravilnostima svjedočila, i u formiranju doma za starije i u radu ustanove, prvo prema korisnicima, ali i prema djelatnicima. No na rečenicu kako su štićenici bili gladni, kako su djelatnici kupovali im hranu, a obitelji donosile pelene, lijekove, voće i slatkiše, reagirali smo promptno, ne vjerujući u te navode da je netko u ustanovi koja bi trebala skrbiti za njega, bio – gladan!
- Treba početi priču od samog početka, od 7. srpnju 2012. godine kada je Hajdi Bellenfant u Podstrani otvorila ustanovu za udomiteljstvo, što ne potpada pod stroge procedure kao kada otvarate dom za starije i nemoćne. Radili smo pod imenom "Toleranca” u Podstrani, no jedne subote jutro smo sve štićenike prebacili osobnim automobilima i kolima privatne hitne pomoći u novi objekt, u Duće na području dugoratske Glavice, u zgradu gdje se sada zbio ovaj nemili događaj. Gdje je dvoje ljudi umrlo u požaru - kazuje nam vidno uznemirena Marijana Tomaš, koja je i javno progovarala o problemima i nebrigi o starijoj populaciji i u tv-emisiji "Treća životna dob”, no sve je stalo samo na izgovorenim riječima.
- I sada me pitaju da li se bojim? Zašto pričam o tom užasu? Pa treba tim ljudima pomoći, a ne pognut glavu i šutit! Pa ti su starci ovisili tko će im donit hranu od nas radnika ili od rodbine, a plaćali su smještaj u domu od 4800 do 7000 kuna. Smještaj u ustanovi koja nije uopće službeno postojala. Jel' to interesiralo iti jednu od mnogobrojnih inspekcija? Nažalost nije! - ljuta ali više tužna, razočarana u institucije koje su trebale štititi starije, nemoćne štićenike, zbori nam dalje Marijana...
- Imali smo tada petnaestak korisnika smještenih u prizemlju, prvom i drugom katu, u dvokrevetnim ili jednokrevetnim sobama, dok je na trećem katu bio privatni stan vlasnice doma, kojeg je ljeti rentala za turizam. Kuhinja i praona doma su bile u dvorištu, a u početku nas je ukupno četvero skrbilo o štićenicama, da bi kasnije bilo nas šest koji smo radili u zgradi u Dugom Ratu, četvero medicinskih djelatnika, te dvije kuharice. Liječnika za korisnike nije bilo, iako se radilo o dementnim osobama, te teško pokretnim ili nepokretnim starcima. Nismo imali ni dovoljno rukavica, ni pelena za njih, ni ampula, ni injekcija, da ne govorim ni dovoljno lijekova za bol. Lekadol sam donosila od doma, a ako je trebalo nešto jače, onda bi zvala Hitnu pomoć iz Omiša, kojima zahvaljujem na pomoći, ili bi rodbina štićenika donosila i lijekove i hranu.
Upravo ovo da nema hrane u domu za starije, baš ne zvuči realno, no Marijana pokazuje njihovu internu knjigu „primopredaje”, bilježnicu gdje su navodile medicinske sestre kada nije bilo pelena, rukavica, lijekova,...
- Znale smo od susjeda moliti povrće, da kuharica spremi ručak. Same smo donosile kruh štićenicima, kupovale peciva. Ili bi kuharica otišla u obližnju samoposlugu, kupila jednu kokoš i za njih 15 spremila ručak – juhu, malo mesa i pečene krumpire, te ako je bilo salate u susidovom vrtu imali bi i salatu – hvali nam umijeće kuharice Marijana Tomaš, te nam diktira uobičajeni meni korisnika:
- Doručak bila kava ili čaj, dvi fete kruha, malo namaza. Ručak juha, mesa ako bi bilo, malo lešo verdure i to je to. Večera topli napitak, nešto suho ili ako bi kuharica uspila ispeći pecipale, neku vrst uštipka. Nije bilo voća, kolača, dosta mesa,.. Jedino ako bi rodbina ili mi djelatnici nešto donijeli od toga.
Kazuje nam dalje bivša djelatnica "Tolerance” koja je poslije postala "Lazar”, da je zvala inspekciju, prvo županijskog inspektora rada budući nitko od njih djelatnika nije ni bio prijavljen, a potom i sanitarnu inspekciju jer ni kuhinja, a ni praona nisu ispunjavale uvjete za rad, pa Državni inspektorat u Zagrebu.
- Dozvolu dom nije ni imao, pravno on nije ni postojao, pa mi je inspektor iz Omiša samo kazao kako on ne smije, nema zakonske mogućnost ući na tuđi prostor, u privatni objekt. S druge strane rodbina je dobivala potvrdu o svom plaćanju smještaja korisnika na paragon blok. Nitko nije ništa provjeravao, a kada bi se ti jadni starci požalili da su gladni, nitko nije obraćao pažnju na njih! Bili su bolesni, dementni, neki zaključani u sobu... Reagiralo se tek kada je jedan od starijih štićenika izašao na ulicu, na državnu cestu na veliku, nepreglednu okuku ispod doma i stradao, udarilo ga je auto.
I tada je Marijani prekipjelo, napustila je taj takozvani dom početkom 2015. godine, te se kasnije zaposlila u državnoj ustanovi.
Još uvijek joj vlasnica duguje dio osobnog dohotka, jer kako su korisnici bili u nehumanim uvjetima, tako je i djelatnicima, koji nisu bili prijavljeni, plaća stizala u "pecibokune”. U početku u cijelom mjesečnom iznosu, a onda dio po dio, po 500 kuna, pa 200 kuna, te 1000 kuna. Kako je koga zapalo. Pa je pitanje i sigurnosti doma, jer kako nije bio registriran kao ustanova, tako nije bio ni osiguran, a pod upitnikom je i ispravnost vatrogasnih aparata i njihovi atesti.
- Ovo sve govorim, zazivam pomoć i nečiju reakciju, jer nitko ne kontrolira rad tih ustanova, koji nisu domovi za starije već neki prostori ili udruge za udomljavanje, a pod tim pojmom vam se svašta provlači. I nažalost, tek kada se dogodi zlo - reagiramo!
